Riječi koje čovjek izgovori pred smrt imaju posebnu težinu. Pamtimo posljednje čovjekove riječi, one su nam vrlo važne. Isus na križu upućuje nam sedam riječi. Promišljajući o njima i ponirući u njihovu dubinu, pronalazimo blago mudrosti, piše fra Matija Marijić, OFM za portal Franjevačka mladež.

Razapinjanje je bila najstrašnija kazna onoga vremena.O Seneca izvješćuje da su razapeti proklinjali dan svoga rođenja, svoje krvnike, čak i majke te pljuvali dolje na ljude koji su gledali u njih. Ciceron pak izvješćuje da im se ponekad morao odrezati jezik da bi se dokončala bogohuljenja i kletve koje su izgovarali. U takvim teškim trenucima Isus govori svoju prvu riječ s križa: „Oče oprosti im, ne znaju što čine.“ (Lk 23, 34). Ove riječi u takvom trenutku čine se nestvarnima, poput hrpe snijega usred pustinje. Isus potvrđuje ono što je naučavao: „Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone i zlostavljaju.“

Isus potvrđuje ono što je naučavao: „Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone i zlostavljaju.“

Opraštanje. Zahtjev pred koji nas Isus postavlja. Jedna od temeljni Isusovih poruka. „Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospodine koliko puta da oprostim svome bratu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam.“ (Mt 18, 21-22). Opraštanje se nalazi u temeljnoj molitvi koju nas je Isus naučio, u Očenašu: „I otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.“ (Mt 6, 14-15).

Opraštanje je najbolji odgovor na zlo. Ono gasi snagu zla kao što voda gasi vatru.

Opraštanje je najbolji odgovor na zlo. Ono gasi snagu zla kao što voda gasi vatru. Opraštanje čuva čovjekovo srce od gorčine i mržnje. Praštajući čovjek skida sa sebe mržnju, srdžbu te čuva svoje srce čistim. No nije lako opraštati. U praksi to zna biti vrlo teško, čak i nadilaziti čovjekove snage u situacijama kada čovjek osjeti da mu je nemoguće oprostiti. U tim slučajevima već sama želja za praštanjem i hod u tome smjeru pred Bogom je mnogo i mjesto gdje Bog može učiniti svoje.

Da bismo mogli hoditi putem praštanja,  potrebna nam je snaga. Tu snagu dobivamo u susretu s Bogom i Božjim praštanjem.

Bog nam neizmjerno oprašta. Kada čovjek spozna Božju dobrotu i koliko mu velik dug Bog otpušta, tada mnogo lakše može praštati svojemu bližnjemu. „Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.” (Lk 7, 47).

Ustvari svima nama Bog mnogo oprašta.  Stvar je u tome vidimo li to ili ne, jesmo li svjesni svojih grijeha i slabosti ili nam je pogled još zamračen. „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.” (Iv 1, 8). „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Mt 9, 12-13) Otkrivajući veličinu svojih grijeha, čovjek otkriva još veću veličinu Božjeg milosrđa i praštanja i to je ono što njegovo srce čini blagim i poniznim, spremnim na praštanje.

Otkrivajući veličinu svojih grijeha, čovjek otkriva još veću veličinu Božjeg milosrđa i praštanja i to je ono što njegovo srce čini blagim i poniznim, spremnim na praštanje.

Pritom moramo uočiti razliku između praštanja i pomirenja. Za oprost je dovoljna jedna strana, ali za pomirenje su potrebne dvije strane. Praštanje je ustvari put do pomirenja, ali ako se pomirenje i ne dogodi, praštanjem čovjek sa svoga srca skida terete i razgoni mrak. Još k tome može očekivati da će mu Bog milosrdno otpustiti dugove kako i on otpušta svojim dužnicima.

Put opraštanja Božji je put.

Isus nas uči praštati. Na križu, okružen tolikim zlom, svim zlom koje postoji, on izgovara riječi praštanja: „Oče oprosti im, ne znaju što čine.” Takvo herojsko nasljedovanje primjećujemo i kod prvomučenika Stjepana koji poput Isusa prašta i moli za svoje neprijatelje. Put opraštanja Božji je put. To nije lak put, ali na njemu nismo sami, nego hodimo zajedno s Bogom računajući na njegovu snagu kojoj ništa nije nemoguće. Na koncu Gospodin Isus nas i poziva: ‘Uđite na uska vrata!‘ (Mt 7, 13), vrata koja vode u život.