O prisvajanju dubrovačke književnosti, povijesti, baštine u cjelini možemo govoriti kao o fenomenu koji traje već više od 150 godina i koji predstavlja jedan proces koji ima svoju dinamiku tijekom 19. i 20. stoljeća u okviru obiju Jugoslavija, kazao je prof. dr. Stjepan Ćosić s Fakulteta hrvatskih studija . „Njegova geneza vezana je uz nacionalnu integraciju i nacionalni pokret s time da sa srpske strane to prisvajanje jezične, književne i povijesne baštine je povezano sa jezičnom konvergencijom hrvatskom i srpskom u 19. stoljeću tj. sa stvaranjem književnog jezika. Jer kada pogledamo iz te povijesne perspektive dubrovački pisci, dubrovačka književnost od 15. do 18. stoljeća nastaje na štokavštini i upućena je, ne publici u dubrovačkom zaleđu, nego publici koja to može čitati i razumjeti. Tako da taj argument da je dubrovačka književnost nastala pod utjecajem i okriljem srpske tradicije i kulture, zapravo je iracionalan, jer imamo situacija da je kroz svo to vrijeme jezik koji se koristi na srpskom prostoru zapravo slavjanosrpski – to nije današnja štokavština.

U hrvatskom kontekstu postoji kontinuitet, ne samo da postoji publika koja je to čitala kroz sva ta stoljeća, nego postoji kontinuitet koji je i kulturni i civilizacijski, to je temelj hrvatskog jezika i književnosti od Ilirskog pokreta kroz daljnje faze nacionalne integracije, kazao je prof. Ćosić. Također je istaknuo da je taj kontinuitet uvijek postojao i povezanost te baštine s našim jadranskim, dalmatinskim komunama s Dalmacijom i Hrvatskom. S druge strane, ističe dr. Ćosić, nije bilo tog kontinuiteta i dodira s dubrovačkim zaleđem.

Dakako da su Dubrovčani trgovali i sa Srbijom i sa Bosnom i sa Bugarskom i sa čitavim Mediteranom, no to ne znači da dubrovačka baština pripada svim tim narodima i svim tim kulturama. Ona je po svom kontinuitetu i po svojem utjecaju isključivo hrvatska, zaključio je prof. dr. Ćosić.

Prof. dr. Mario Grčević s Fakulteta hrvatskih studija rekao je da je utemeljenje dubrovačke književnosti nastalo na temeljima i u simbiozi s utjecajima pismenosti i u prožimanju s tom pismenosti u drugim dijelovima Dalmacije. „Znači ona je sastavni dio toga, a to se onda odražava i na jezičnoj razini. Dubrovnik je u jezičnom, dijalektalnom smislu bio dio zapadne štokavštine, a što se tiče književnosti koja je ondje nastajala, nastajala je u simbiozi sa drugim dijelovima Dalmacije, a ne u komunikaciji, ne na onim temeljima, ne usmjereno na ono za što je srpska kultura u ono vrijeme bila zainteresirana, kazao je prof. Grčević.

Također je istaknuo da su srpski kulturni djelatnici koji su pisali i djelovali u to vrijeme imali svoju čitateljsku publiku i da su pisali na jeziku koji je bio oformljen na drugim temeljima. „To su povijesne datosti i danas je suludo na temelju postavki iz druge polovice 19. stoljeća, koje su tada bile aktualne, ali se kasnije dokazalo da se tom metodologijom ne mogu sagledati ni objasniti nacionalni odnosi, ni odnosi između književnog jezika”, ističe prof. Grčević.

Prof. Grčević je istaknuo da velikosrpska agresija prisvajanja Dubrovnika ima svoje korijene u postavkama rane slavistike 18. i početka 19. stoljeća. Jezikoslovac Dobrovsky je, pokušavajući maknuti pejorativno značenje s riječi Slaveni, proglasio da su svi Slaveni nekada bili Srbi. Prema njemu su i Česi bili Srbi, ali su to zaboravili, kazao je Grčević te zaključio da su to pokušali projicirati na sve slavenske narode.

Novinar i filozof Marito Mihovil Letica je, među ostalim, istaknuo da je teza da su svi štokavci Srbi logička pogreška.

To je elementarna logička pogreška i sa žalošću možemo ustvrditi da se jezična politika naših susjeda gotovo dva stoljeća zasniva na elementarnoj logičkoj pogreški”, kazao je Letica. Dakle, iz suda svi Srbi su štokavci, što je istina, oni izravnim obratom dolaze do zaključka – ‘svi štokavci su Srbi’, što nije istina.

„Ovdje je riječ o mitomaniji, a karakter mita je da se on opire logičnosti. I u ovom slučaju bi bilo dobro da naši susjedi Srbi iskorače iz te egzaltiranosti nekakve pučke epike i da se prihvate ozbiljnog istraživanja povijesti književnosti i nekakvih logičkih konstrukcija”, istaknuo je Marito Mihovil Letica.

Prof. Grčević također je istaknuo da je riječ o jednoj konstanti u povijesnom pamćenju srpske ekspanzionističke politike koja se pokušava širiti od 19. stoljeća. „To je odraz njihove političke sklonosti i kulturnih elita koje to podržavaju i to u simbiozi sa široko postavljenim političkim krugovima, a da je to doista tako vidi se kroz to da je sama država donijela taj zakon u kojem se dubrovačka književnost proglašava i srpskom”, zaključio je prof. Mario Grčić.

Mi u Republici Hrvatskoj nemamo instituciju koja proučava i koja se bavi time što se o nama misli i kakve se politike prema nama vode i osmišljavaju iz tih zemalja, kazao je Grčević te zaključio:

„Ja zato apeliram na one koji to mogu učiniti da se ta praznina popuni, mi moramo imati sustavno prikupljanje informacije kako njihova znanstvena politika na nas djeluje jer ćemo u protivnome opet biti iznenađeni”.