Ivka Malkoč Bastašić, gostujući nedavno u emisiji ‘Zašto vjerujem’, isto je tako HKR-ovim slušateljima naglasila da je „Isus naš prijatelj, moj prijatelj” te je otkrila da ne može zamisliti da ga nema tu, pokraj sebe, i zapravo svatko od nas je po tom pitanju jedinstven.

„Hodamo s Isusom te zahvaljujući tome prepoznajemo i neke svoje slabosti i mislim da se time nekako obnavljamo i preporađamo u Kristu”, poručuje naša sugovornica i nastavlja govor o drugim sličnim poteškoćama i izazovima na koje nailazi kao prepreke u svome vjerničkome hodu:

„Najteže mi je u vjeri moći i dalje vjerovati i znati da će tek ‘plaća’ na Nebu doći i moći prihvatiti nepravdu koju često u životu gledamo. Možda je ta teškoća ponekad i neshvatljiva ali opet tu je beskonačno puno mogućnosti uvijek za neki novi početak”, svjedoči Malkoč Bastašić.

Rekla je da joj je jako bitan trenutak u kojem svakoga može pogledati u oči i da se taj uspjeh u životu može mjeriti, prema njezinom mišljenju, s mirnom savješću.

„Imati mirnu savjest i ne oslanjati se na sreću u životu. Uvijek kažemo ‘sretno ti bilo’, a mi kao vjernici, zaista, imamo toliko snažan oslonac – a to je Bog – bez obzira na bilo kakve okolnosti koje nam se u životu mogu događati ili događaju”, rekla je i u tom kontekstu citirala riječi sestre Elvire, utemeljiteljice Zajednice ‘Cenacolo’, koji HKR-ovu gošću krijepi već godinama, a glasi: ‘Kada pokleknem strah ne osjećam jer Gospodin Bog je uvijek blizu.’

Na upit ‘što bi bilo potrebno, prema njoj, za biti dobar vjernik’, odgovorila je kako smatra da je – i u kontekstu bračnog života i roditeljstva – svakako važan sakramentalni život, zajednička molitva, čitanje iz Svetoga pisma i nikada to ne zaboraviti, zatim odvojiti svoje vrijeme za Boga, biti s djecom, biti tu gdje me je Otac poslao i brinuti o tom svemu.

„U tome je zapravo velika ljepota i tu najviše rastemo. Dodala bih svakako da dobar vjernik ne bi trebao osuđivati i trebamo se stalno propitkivati, prvo sebe propitkivati i ne osuđivati”, ponovila je Ivka Malkoč Bastašić i završila ovu svoju misao zaključkom: „Meni su te dvije stavke vrlo bitne.”

Pitali smo je i o njezinom pogledu na radijsko ‘marijansko’ novinarstvo o čemu, pak, kaže:

Rad na Radio Mariji ne osjeća kao rad, već kao poziv, ono: ‘Dajte i dat će vam se.’ Nekako svaki susret je u tom njezinom poslu bio obogaćujući – priznaje – i ne može reći da je ikada nakon emisije rekla ‘e sad sam to odradila’, nego svi susreti su bili dragocjeni, a neki su doista vrlo posebni i misli da će o njima zauvijek prebirati u svom srcu i uspomenama:

„To riječima uopće ne mogu onako obuhvatiti, ali mogu ipak jedan susret za ovu priliku izdvojiti i to još s mojih početaka na hrvatskoj Radio Mariji”.

Radila je, naime, prilog s otvaranja ženske kuće u Vrbovcu Zajednice ‘Cenacolo’ pa je tako razgovarala sa s. Elvirom Petrozzi, njihovom utemeljiteljicom, koja je tih dana boravila u Hrvatskoj. Bila je to za Ivku velika čast i prilika, a ispostavilo se, poslije, još veće iznenađenje.

„Trebao je to biti kratki razgovor, gotovo kao izjava, od pet do eventualno deset minuta. Na kraju se snimanje produžilo pola sata i više. Poslije smo ostale neko vrijeme u razgovoru. Nakon svega sam sama sebi rekla da ja više uopće ne trebam napraviti niti jedan intervju. Bila sam sretna i zadovoljna i sigurna sam da sam tad razgovarala sa sveticom.”

„Taj susret ne mogu opisati riječima ali sam sigurna da je to bila svetica i da će biti svetica jednog dana. Možda još jedan mali detalj. Ja sam tada njegovala svoga oca koji je bio teško bolestan kod kuće. Bio je nepokretan gotovo sedam godina. S. Elvira je i meni u neformalnom dijelu našeg susreta postavila nekoliko pitanja, sve to saznala i zatražila da joj ostavim svoju adresu.”

I sad slijedi onaj možda ‘svetački’ forte: „Sljedeći dan netko pozvoni na vrata moga stana kad ono sestra Elvira. Ušla je u sobu moga oca. Uz bolesnički krevet molili smo zajedno… Što reći? To je to… Čovjek ostane bez riječi… Samo puno srce…”

Od tog istog oca, inače sveučilišnog profesora, primila je veliko svjedočanstvo vjere još za najranijih dana dok je na koljenima kao glava obitelji molio u njezinoj djevojačkoj sobi za vrijeme obiteljske zajedničke molitve, prisjetila se isto tako.

„I prije te najranije dobi, dok sam bila pod majčinim srcem, moji roditelji su se zavjetovali tada još blaženom Leopoldu Bogdanu Mandiću zbog nekakvih komplikacija u majčinoj trudnoći sa mnom. I upravo po njegovom zagovoru – a znam da su pisali kapucinima u Osijeku tada o tome – ja sam se evo rodila živa i zdrava i taj svetac me redovito prati kroz život.”

„Mislim da mi sv. Leopold Bogdan Mandić daje snagu, iako u sebi ima i jednostavnost i krhkost, ali opet snaga je. To se očituje u mom životu. Na svim nekim ‘stanicama’ života to tako prepoznajem i na krštenju su mi dali ime Bogdana tako da sam ja zapravo Ivka Bogdana”, poručila je, između ostalog, Ivka Bogdana Malkoč Bastašić gostujući u emisiji ‘Zašto vjerujem’ Hrvatskog katoličkog radija koji kao i Radio Marija (22.02.) ove godine slavi 25 godina djelovanja, ali u svibnju (17.05.).

Kolegica sa sestrinskog radija je gostujući 28. siječnja na HKR-u dala odgovore i na ova pitanja:

Kada je prvi put dublje osjetila snagu moljenja krunice? Zašto je njezin posao: dar i milost? Kako prepoznati dobar brak između jedne rimokatolkinje i jednog grkokatolika te što čovjeku najviše govori njegova mirna savjest?

Čitav razgovor poslušajte u cijelosti na donjem linku: