Postoji mnoštvo potreba prema kojima kršćanin, bilo ponaosob bilo u zajednici Crkvi, ne može ostati neosjetljiv, slijep, ne angažiran, ravnodušan. Jedna od njih svakako je činjenica o postojanju siromaštva. Osobito se to odnosi na potrebe čovjeka za osnovnim, egzistencijalnim kao što su hrana, voda za piće, odjeća, krov pod koji se može skloniti. Danas se nekako može steći dojam da su ljudi, uglavnom u ekonomski razvijenim dijelovima svijeta, u odnosu na prijašnja vremena, manje spremni aktivno zauzimati se za siromašne i boriti se protiv siromaštva. Iako je pretjerano očekivati da će siromašni i oni u raznim potrebama kao i samo postojanje siromaštva u potpunosti nestati, o čemu je govorio još pisac Ponovljenoga zakona (Pnz 15, 10-11), hvalevrijedni su napori, vidljivi ili manje vidljivi, na različitim razinama i društvenim položajima, svih onih koji čine sve kako se na siromaštvo i siromašne ne bi zaboravilo te im se nastojalo pomoći a time posljedično i utjecati na njihovo brojčano smanjenje. 

Petar naših dana, papa Franjo snažan je i neumoran glas upravo onih koji su nerijetko bezimeni i bez glasa, koji su siromašni i za većinu nevidljivi i nebitni, koji nemaju ni ono osnovno za život. Na razini opće Crkve, po uzoru na svoje predhodnike, prije pet godina, 2017., papa Franjo je donio odluku o ustanovljenju Svjetskoga dana siromaha, koji se obilježava na trideset i treću nedjelju u crkvenoj godini, koja pada u mjesecu studenom. Tom prigodom Papa se obraća kroz poruke u kojima se dotiče siromaha i siromaštva iz raznih kutova gledanja ponajprije kršćanima, ali i svima koji imaju otvoreno srce. Razlog ustanovljenja dana posvećenoga siromasima na svjetskoj razini navodi sam papa Franjo u Poruci za 2. svjetski dan siromaha iz 2018. godine. Tako on piše: „Svjetski dan siromaha želi biti mali odgovor koji čitava Crkva diljem svijeta upućuje svima onima koji su pogođeni nekom vrstom siromaštva i siromasima u svim krajevima da ne misle da je njihov vapaj ostao neuslišan.“ (Jadnik vapi, a Gospodin ga čuje, 2018.). Papa je svjestan da Crkva ne može ponuditi sveobuhvatna rješenja, ali da ipak može svojom radosnom porukom Evanđelja svjedočiti i djelujući surađivati. Promicanje, pa i društveno, siromašnih nije neka obveza nepovezana s evanđeljem. Naprotiv, „ono očituje zbiljnost kršćanske vjere i njezinu povijesnu vrijednost“ (Ufanje ubogih neće biti zaludu, 2019.). Siromasi su u samom središtu evanđelja, jer je na njima utisnuto lice Spasitelja koji moli za pomoć. Ova poruka je osobito važna papi Franji te ju on stoga ponavlja u svim tekstovima.   

U svojim obraćanjima za Svjetski dan siromaha Papa upućuje poruku o Crkvi kao znaku zajedništva s onima koji su u potrebi i to na razini osjećaja aktivne prisutnosti kršćanina u društvenom životu pojedinog naroda.

U svojim obraćanjima za Svjetski dan siromaha Papa upućuje poruku o Crkvi kao znaku zajedništva s onima koji su u potrebi i to na razini osjećaja aktivne prisutnosti kršćanina u društvenom životu pojedinog naroda. Prisutnost u svakodnevnom životu odnosno predano zalaganje, pojedinačno ili unutar crkvene zajednice, ne uključuje samo potrebne i dobrodošle inicijative u pružanju pomoći – ono što danas nazivamo aktivizmom – nego se traži buđenje osobne pažnje, pozornosti pune ljubavi za osobu u potrebi kao takvu i njezino dobro. Onima potrebitima, koji su pogođeni egzistencijalnim siromaštvom, nužno je pomoći i izbaviti ih od gladi i žeđi. No, papa Franjo se na tome ne zaustavlja. On ukazuje da je siromašnima danas više nego ikada potrebno pružiti ruku kako bi se podigli, otvoriti srce kako bi se osjećali prihvaćenima, ponuditi vrijeme i prijateljske riječi kako bi pobijedili samoću (usp. Ufanje ubogih neće biti zaludu, 2019.). 

Konstatirajući da se novi oblici siromaštva rađaju iz gospodarskog sustava za kojeg su siromašni „nepodnošljiv teret“ (Siromaha svagda imate uza se, 2021.) te iz pošasti bolesti COVID-19, koja ne donosi samo patnju i smrt nego i sve veći broj siromašnih, papa Franjo naglašava potrebu drugačijeg pristupa siromaštvu, osobito vlada i svjetskih institucija. Polazeći od društvene solidarnosti i velikodušnosti on ističe nužnost oživotvorenja onih socijalnih modela koji mogu odgovoriti na pojavu novih oblika siromaštva a koji će imati možda i odlućujući utjecaj na vrijeme koje dolazi. To uključuje kreativno planiranje projekata. Time bi se omogućilo dovesti potrebite u bolji položaj i na taj način otvoriti prostore za učinkovito i slobodno ostvarivanje svakoga ponaosob u svome životu zahvaljujući vlastitim sposobnostima. 

Prvi korak u susretu sa siromašnima treba doći od nas samih, jer su siromasi osobe kojima treba ići u susret. Treba ih potražiti na mjestima na kojima oni obitavaju a to su najčešće: usamljeni mladi i stariji u vlastitim domovima i staračkim domovima, udovice s djecom, ostavljena i napuštena djeca, bolesni u bolnicama, osobe lišene slobode u zatvorima, prosjaci i ovisnici na ulicama, nezaposleni u skloništima i prihvatilištima… Na djelu je tada djelotvorna ljubav koja se suprotstavlja kulturi ravnodušnosti i nepravde kojom se ljudi često postavljaju prema potrebitima.

Za kršćanina koji nasljeduje Krista, svijest o pomaganju siromašnih, poniženih, osamljenih i svih onih koji su na rubu društva i zaboravljeni stoga nije samo zadaća, načelo, opcija ili obveza nego, ponajprije treba biti modus vivendi, način življenja. To je jedini istiniti kriterij na kojem se može graditi budućnost.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.