Čovjek kao socijalno biće živi u društvu. Punina njegova razvoja i ostvarenja ovise najvećim dijelom o kakvoći društvenoga života, o odnosima pravde, pravednosti i istine. Društvo treba težiti da čovjek živi u ljudskijim uvjetima, da se poštuju njegova prava i slobode te promiče njegovo dostojanstvo. To su, naime, dobra koja društvo treba jamčiti svakom čovjeku. Zajednica kršćana, Crkva koja brine za čovjekov život u društvu donoseći radosnu poruku otkupljenja i spasenja našega Gospodina, Isusa Krista, evangelizira čovjeka i društvo. Ona istodobno ukazuje na raznovrsne nepravde, nevolje i nasilja koja su prisutna u društvenom životu, a osobito su njima u svome dostojanstvu pogođeni siromašni, obespravljeni, oni koje običavamo nazivati „najmanji i najslabiji“ u društvu. Nasljedujući Glavu, Krista Gospodina koji je svoje poslanje ponajprije usmjerio siromasima, sužnjima, bolesnima i potlačenima, kako to stoji u izvještaju evanđelista Luke (usp. Lk 4, 18-19), i Crkva svoje poslanje treba ostvarivati imajući pred sobom svijest o prvenstvu što ga evanđelje daje upravo siromasima. Crkva koja se opredjeljuje za siromašne nadahnjuje se, s jedne strane, na evanđelju blaženstava (usp. Mt 5, 3-12; Lk 6, 20-23), ali, s druge strane, i na Isusovom siromaštvu – jer on nije izabrao život privilegija već skromnosti radeći kao tesar – te pozornosti koju je On sam pridavao siromašnima. 

Isus Krist u svom je javnom djelovanju pokazao da se opredjeljuje za siromašne i ojađene, za ponižene i povrijeđene, za one koji su žrtve nepravde, za bolesne, za one koji su van zakona, za one na rubu društva, za „carinike i grešnike“, kako su o njemu rekli farizeji i pismoznanci dok je blagovao u Levijevoj kući (Lk 5, 30). Nerijetko su ga držali nečistim, jer je išao oboljelima od gube, koji su prema ondašnjim zakonima smatrani nečistima. Isus se u potpunosti pokazao otvoren prema svima te je svojim načinom djelovanja i reagiranja potvrdio da upravo oni koji su „najmanji“ u društvu, odnosno oni koji su siromašni, omalovažavani i prezirani od društva imaju pravo biti priznati, biti vidljivi, biti subjekti tog istog društva. Naime, svakom čovjeku, jer je Božje stvorenje, jer je stvoren na „sliku Božju“ (Post 1, 27) pripada neotuđivo dostojanstvo, koje i samo svoj izvor, temelj ima u Bogu Stvoritelju. Stoga slijedi da ljudsko dostojanstvo pripada i poniženima i ojađenima, siromašnima i ostavljenima. Ono pripada i „grešnicima“, ali i onima koji su drugima učinili nepravde, počinili razne zločine. U svima njima Isus ponajprije promatra čovjeka koji je ljubljeno Božje stvorenje, a ne tek neko sredstvo ili predmet za postizanje vlastitih ciljeva. Isus je računao na svakog čovjeka i to ne zbog onoga što posjeduje, što je uvažen član društva ili obnaša visoku službu – kako bismo danas rekli zbog njegova statusa – nego je to činio zbog onoga što taj čovjek jest, što on sam vrijedi kao osoba. Stoga je On na sebe preuzimao svaki rizik da bi bio blizu siromašnih odnosno svih onih kojima je potrebna pomoć i koji su bili ugroženi u svome dostojanstvu. 

Opredijeliti se za skrb o siromašnima, s ljubavlju brinuti o njihovim potrebama nije nešto što je povjereno malobrojnima nego je to zapravo poslanje čitave crkvene zajednice.

Imati dobro, otvoreno srce za siromašne, biti im blizak, zauzimati se za njih, pomagati im ključni je kriterij kršćanske vjerodostojnosti, jer u evanđelju po Mateju piše: „(…) što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). Opredijeliti se za skrb o siromašnima, s ljubavlju brinuti o njihovim potrebama nije nešto što je povjereno malobrojnima nego je to zapravo poslanje čitave crkvene zajednice. No, jednako tako se to odnosi i na odgovorne u društvu, na način na koji se živi u društvu i odluke koje se donose a odnose se osobito na siromašne. U tom smislu sav društveni poredak i državne institucije pozvane su pridonositi humanizaciji čovjeka, kojom će se omogućiti razvoj svih potencijala duha, slobode i ljubavi među ljudima. Naime, papa Ivan Pavao II. je tijekom svog drugog posjeta našoj Domovini rekao: „Stupanj civilizacije jednoga naroda se mjeri osjetljivošću koju pokazuje prema svojim najslabijim članovima i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život.“

Svi smo pozvani učiniti sve što je u našoj moći kako bi se one, koji žive životom u kojem im je pomoć potrebna, oslobodilo od bijede, zajamčio siguran vlastiti opstanak, zdravlje, mogućnost obrazovanja i stalno zaposlenje, poštedjelo od različitih oblika iskorištavanja, nasilja i situacija koje zapravo vrijeđaju njih u njihovom vlastitom dostojanstvu. Te opravdane želje današnjih siromašnih nipošto ne smiju ostati samo iluzija. 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.