Kršćanin, koji živi u svijetu, o tom svijetu promišlja. Gledano iz kuta duhovnosti on promišlja primjerice o molitvi kao početku religioznosti i svojevrsnoj sigurnosti rasta njegove osobnosti, o smislu života i ulozi koja mu je namijenjena, o tzv. pravom odnosno prikladnom vremenu koje se ne smije propustiti, o životu koji dolazi poslije smrti. No u aktualnom trenutku u kojem se čini da je vrijeme jedna od najvažnijih stvari, jer, svjesni smo toga, sve se mjeri kroz vrijeme, kršćanin ipak sve rjeđe promišlja o vječnosti. Njegove misli su gotovo uvijek usmjerene na materijalno, na stvoreno, na vremenito. Tako on postavlja pitanja o svakodnevnim stvarnostima koje ga okružuju i koja ga se izravno dotiču. To su, između ostalih, pitanja o izobrazbi i zaposlenju, pronalasku stana ili kuće, o dostupnosti zdravstvene usluge, povećanju cijena proizvoda, usluga i energenata, zbrinjavanju smeća i otpada, čovjekovim posljedicama i odnosu prema prirodi, okolišu i svemu stvorenome. Sva su ta pitanja važna i tiču se čovjeka ponaosob. Ona, međutim, mogu s lakoćom usmjeriti pogled samo na osobnu sreću i zadovoljstvo, na ispunjavanje vlastitih, nerijetko površnih i kratkotrajnih želja i ciljeva, na sve ono što pojedinca čini sretnim gotovo u trenutku i ne traje predugo. U situaciji u kojoj je život zaokupljen isključivo osobnim interesima i ciljevima, čovjek lako može postati neosjetljiv na onoga drugoga, na onoga koji možda prolazi istim ulicama kao i on i potreban je njegove pomoći. Može se reći da u ovo moderno doba sve više ponestaje vremena i prostora za drugoga. Pri tome, čini se, dolazi do smanjivanja zanosa i gubitka motivacije za činjenjem dobrih djela; kad je riječ o kršćaninu onda se osobito to odnosi na nedostatak motivacije u činjenju djela milosrđa, kako onih tjelesnih tako i onih duhovnih. 

Današnji potrebiti su i svi oni kojima nije omogućeno osnovno obrazovanje te ostaju nepismeni, oni bez najosnovnije liječničke pomoći, oni koji su izloženi besmislu, očaju, raznim vrstama ovisnosti i nesloboda, oni koji ostaju sami i napušteni – osobito stariji i bolesni – oni koji su društveno marginalizirani ili su gurnuti na rubove društva.

U govoru o drugima oko nas umjesno je zapitati se tko su to današnji bližnji kojima je potrebno pomoći? Prva misao koja se nameće u govoru o potrebitima danas odnosi se na one koji, unatoč gospodarskom i tehnološkom napretku zapadnih, demokratskih društava te velikoj količini bačene hrane na dnevnoj bazi, i danas ostaju gladni i žedni te su bez krova pod koji bi se sklonili,  što je, mogli bismo reći, velika sramota i grijeh suvremenog, zapadnog čovjeka. No, današnji potrebiti su i svi oni kojima nije omogućeno osnovno obrazovanje te ostaju nepismeni, oni bez najosnovnije liječničke pomoći, oni koji su izloženi besmislu, očaju, raznim vrstama ovisnosti i nesloboda, oni koji ostaju sami i napušteni – osobito stariji i bolesni – oni koji su društveno marginalizirani ili su gurnuti na rubove društva.

Uz ove nabrojane skupine bližnjih kojima je potrebna pomoć, Petar naših dana, papa Franjo u svojoj enciklici Evangelium gaudium – Radost evanđelja, ukazuje na nove potrebite kao što su: izbjeglice, urođenici, selioci, žrtve trgovine ljudima, zlostavljane žene, nerođena djeca te briga za stvoreni svijet, tj. okoliš, koji je često prepušten nerazumnom iskorištavanju i surovim ekonomskim interesima (usp. EG 210, 213 i 215). Iz svega ovoga je vidljivo da potrebiti nisu samo oni kojima nedostaje nešto materijalno koje se može nadomjestiti novčanom potporom i skrbi, nego su potrebiti danas i svi oni koji su u nedostatku duhovnog, društvenog, kulturnog, emocionalnog i intelektualnog predznaka. Na sve navedene oblike potreba, kršćani – svaki ponaosob ali i kao zajednica, Crkva – pozvani su odgovoriti i ponuditi pomoć. U današnjem vremenu nezanemariv broj je onih koji su u potrebi a koji su po sakramentu krštenja članovi te iste Crkve. Stoga Crkva, ne samo što je pozvana odgovoriti na pozive potrebitih, nego joj je i zadaća angažirati se svakodnevno, imajući pred očima riječi sv. Pavla, koji zajednicu u Korintu podsjeća: „Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi“ (1 Kor 12, 26). 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.