Sluga Božji fra Ante Antić isticao se izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

U nastavku vam donosimo svjedočanstvo zapisano u “Dobri otac Antić”-  glasilu Vicepostulature Sluge Božjeg fra Ante Antića, a prenosi portal Otac Ante Antić:

Ljeti 1964. teško se razboljela moja osamnaestogodišnja kći. Nalazila se u zagrebačkoj bolnici. Stanje joj je bilo veoma teško. Od očaja nisam znala što da učinim kome da se obratim. Neka moja prijateljica, vidjevši me svu rastuženu, savjetovala mi je da odem kod oca Antića i da se njemu obratim pošto njega zovu “živući svetac”.  Tri put sam pokušala doći, ali uzalud. Fra Ante je bio teško bolestan i nikoga nije primao. Mojoj kćeri je bilo sve teže i već je 4 mjeseca ležala u bolnici. Prvog petka u mjesecu studenom vraćala sam se iz bolnice kući, odlučila sam poći do samostana ne bih li imala sreću da me fra Ante primi.

Prvog petka u mjesecu studenom vraćala sam se iz bolnice kući, odlučila sam poći do samostana ne bih li imala sreću da me fra Ante primi.

Ušla sam u samostan…ispred vrata jedne sobe red ljudi stajali su i pobožno čekali. Rekoše mi da čekaju da ih fra Ante primi. Ja sam se sretna smjestila u red i čekala skoro cijeli sat…

Kada sam otvorila vrata i ušla osjetila sam nešto što nikad u životu još nisam, počela sam drhtati… Osjetila sam nešto nadzemaljsko kada sam ga ugledala gdje leži u krevetu: blago i svetačko lice Ante Antića. Ja sam dotrčala do njegovog kreveta, kleknula, a iz mojih očiju poteklo je vrelo suza. Fra Ante me je blago tješio: “Što vam je, gospođo, pričajte…smirite se…”

Počela sam govoriti o teškom stanju  moje kćeri. Tješio me da je bilo itekako teških slučajeva pa da su pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: “Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja vaše kćeri, ja ću to blagosloviti, a tada neka ga ona obuče. Svetu misu reći ću sutra za njezino zdravlje.”

Rekao mi je: “Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja vaše kćeri, ja ću to blagosloviti, a tada neka ga ona obuče. Svetu misu reći ću sutra za njezino zdravlje.”

U subotu ujutro u deset sati došla sam opet. Fra Ante više nije ležao već je sjedio. Uzeo je majicu moje kćeri i dugo molio divne molitve, a ja klečeći skrušeno slušala. Kada je završio moliti rekao mi je ove riječi koje su duboko usađene u moje srce i nikad ih neću zaboraviti: “Recite vašoj kćeri da joj fra Ante poručuje da će ozdraviti, neka se moli kardinalu Stepincu i neka mu kaže da je fra Ante rekao da ju mora ozdraviti.”

Našla sam je na nogama i rekla mi je: “Mama, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici na svetoj misi!”

Puna vjere otrčala sam isti čas u bolnicu, ispričala mojoj kćeri koja je ležala i obukla joj majicu. U nedjelju ujutro otišla sam opet u bolnicu da vidim kako je moja kćer. Našla sam je na nogama i rekla mi je: “Mama, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici na svetoj misi!”

Od tog dana mojoj kćeri je bilo svakim danom sve bolje. Vratila se kući i sad je hvala dragom Bogu i pomoći dobrog fra Ante sasvim dobro. U roku tri mjeseca položila je osmi razred i maturirala uspješno. Uvjerena sam da je njezinom ozdravljenju pomogao fra Ante Antić i on je sada zaštitnik moje obitelji. 

(“Dobri otac Antić”-  glasilo Vicepostulature Sluge Božjeg fra Ante Antića / br.2/ Zagreb 1971.)