Iz novog Vijenca br. 652

Ususret europskim izborima

Lažne vijesti kao nova propaganda

Piše: Igor Kanižaj

Lažne vijesti postale su sintagma i etiketa koju smo spremni nalijepiti na sve s čim se ne slažemo, a napose za medijske objave koje nam ne idu u prilog

Prošle godine objavio sam u Vijencu tekst Društvene tvornice laži u kojem sam, potaknut sve većim brojem dezinformacija, napisao kako situacija nije nimalo bezazlena, budući da se „laž uz pomoć algoritama i društvenih mreža uvlači u same pore našega medijskog sustava i danas može u velikoj mjeri utjecati na svaki društveni, pa i izborni proces“. Činilo mi se tada da je važno progovoriti o brojnim izazovima s kojima smo se susretali, a pogotovo jer smo do prvih sljedećih izbora imali više od godinu dana. Ako obnašate neku važnu političku ili društvenu funkciju te imate moć i ovlasti utjecati na informacijski i obrazovni sustav, recimo da je bilo dovoljno vremena i prilika za pokretanje šire društvene akcije u borbi protiv dezinformacija.

U proteklih godinu dana nagledali smo se u Hrvatskoj novih afera, propagande, fotomontaža, govora mržnje, pa i lažnih vijesti. Nije nam pomogao ni vitamin C, vježbanje, ni tableti u školama, kao ni robotika i kodiranje. Dok smo se mi zabavljali, u Bruxellesu su se odigravale važne stvari. Potkraj 2018. na razini EU je očito odlučeno da će se pokušati spasiti što se spasiti da i snažno krenuti u borbu protiv dezinformacija. Kao da prije toga nije postojala ni jedna inicijativa ili kao da se prvi put uopće susrećemo s ovakvim problemima. Pet mjeseci prije izbora za Europski parlament najavljuju se novi zakoni i aktivnosti, ali čini mi se kao da živimo u paralelnim stvarnostima. Kao da ništa nismo naučili iz dosadašnjih pogrešaka i propusta.

Pobrkani jezici

Lažne vijesti postale su sintagma i etiketa koju smo spremni nalijepiti na sve s čim se ne slažemo, a napose za medijske objave koje nam ne idu u prilog. Možda ste i sami zapazili kako pozicija i opozicija često lijepe tu etiketu jedni drugima. Potiče se sumnja i u one informacije za koje je očito da su točne i provjerene, a pojam sve rjeđe koristimo za opisivanje onoga što on uistinu jest ili kako je npr. prvi put opisan u nekom američkom rječniku 1890. godine. Od izvorne definicije koja se uistinu odnosila na lažne informacije, potkraj 20. stoljeća taj je pojam obuhvaćao političku satiru da bi preko američkih predsjedničkih izbora opet dobio snažnu političku konotaciju. Danas zapravo malo tko pod tim pojmom razumije satiru. Politika je odvela lažne vijesti u posve krivu smjeru.

Ilustracija / Marin Balaić

Nije to prvi put da se u Hrvatskoj mogu vidjeti nove taktike političara, ali posljedice su ovaj put mnogo veće, jer dugoročno mogu voditi smanjenju povjerenja u medije i institucije. Zato se u zadnje vrijeme često čini kako lažne vijesti postaju neka nova propaganda, iako je naravno posve jasno kako zapravo lažne vijesti, dezinformacije i manipulacije ulaze u pojam propagande, koji također ima mnogo definicija. Za nas je to primarno „oblik svrhovitog uvjeravanja koji pokušava utjecati na emocije, stavove, mišljenja i akcije određene ciljane publike za ideološke, političke ili komercijalne svrhe putem kontroliranog prijenosa jednostranih poruka (koje mogu ili ne moraju biti činjenične) putem masovnih medija i izravnih medijskih kanala“, kako 1996. piše Richard Alan Nelson. Treba dodati kako se učinkovita propaganda temelji na četiri pristupa: aktiviranju jakih emocija, odgovaranju na potrebe i vrijednosti publike, pojednostavnjivanju informacija i ideja i napadu na protivnike, kako je navedeno u kurikulu za učenje o propagandi, koji je objavljen u sklopu projekta Mind Over Media in EU.

U međuvremenu Europska komisija objavila je konačno izvješće Visoke ekspertne skupine koja je dala konkretne smjernice o kojima se u Hrvatskoj nije mnogo izvještavalo. Pratio sam rad skupine izbliza od kolega članova koji su se uistinu nadali da će Izvješće potaknuti države članice na aktivniji pristup u suzbijanju dezinformacija i osnaživanju javnosti te snažnom naglasku na važnost edukacije. Promjena se dogodila nakon službenog prihvaćanja Izvješća jer je Komisija uspjela privući za zajednički stol predstavnike platformi. No dio država članica kao u jednu od prvih mjera krenuo je u izradu novih zakona koji će pokušati odgovoriti na sve ono što u medijskom sustavu nismo uspjeli riješiti postojećim zakonima. Umjesto velikih promjena u obrazovnom kurikulu bilo je lakše oformiti radne skupine i krenuti u izradu novih zakona. Ni Hrvatska tu nije iznimka. Jedan primjer: postojeći Zakon o medijima iz 2004. tumači kako je informacija „vrijednosni sud“. Kako ćemo se zakonski boriti protiv dezinformacija, a sam smo pojam informacija krivo definirali? Ali vratimo se još jedan korak unatrag.

Zbunjujuće je sve što se u međuvremenu dogodilo na razini EU. Europski parlament i Vijeće Europske Unije donijeli su revidiranu Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama, kao ključni dokument iz kojega među ostalim proizlaze i ovlasti regulatora elektroničkih medija u EU. Malo tko zna kako se zapravo mjesecima prije toga vodila prava bitka između administracije i nezanemarivoga broja znanstvenika koji se godinama bave medijskom i informacijskom pismenošću. Oni su ekspertizama i člancima te privatnim kontaktima i zagovaračkim aktivnostima svim silama nastojali uvjeriti one koji odlučuju, kao i zastupnike Europskog parlamenta, da ne izbacuju iz Direktive obvezu država članica na informiranje o tome što su napravile u izvještavanju o medijskom obrazovanju. Bio je to jedini način za provjeru koliko je kojoj državi stalo do medijske pismenosti. Bit će zanimljivo vidjeti prvo izvješće koje će za tri godine predati Hrvatska.
No nakon 2016. i cirkusa s ulogom društvenih mreža u američkim predsjedničkim izborima, zbog prijetnji izvana, događa se obrat. Donesen je posebni Akcijski plan za borbu protiv dezinformacija.

Građani žele medijski odgoj

Iz svih aktivnosti mogu se iščitati dvije stvari. Jedna se odnosi na to da su predstavnici EK i EP uspjeli pridobiti za pregovarački stol predstavnike velikih dionika poput Facebooka i Googlea (što sve ove godine nisu uspijevali), jer žele izbjeći manipulacije na društvenim mrežama poput scenarija američkih predsjedničkih izbora, ali očito traže i aktivniji angažman onih kroz čije su se kanale širile lažne vijesti i dezinformacije. Zapravo je to posljednje upozorenje prije snažnije regulacije platformi. I možda je to najvažniji ishod svih aktivnosti. Društvene mreže konačno moraju preuzeti odgovornost nakon što su ostvarivali profit i na objavi lažnih objava. Europska komisija otvorila se i prema institucijama koje su proizvele programe za provjeru činjenica te su s njima uspostavili partnerstvo. U jednom se natječaju tako navodilo kako prijavitelji moraju sklopiti partnerski odnos s onima koji provjeravaju činjenice.

A gdje su novinari i medijski djelatnici? Strukovne organizacije? Samoregulacija? Zar uistinu mislimo da se svi opisani problemi mogu riješiti regulacijom? Platforme i pružatelje usluge trebalo je prije nekoliko godina prisiliti na uklanjanje laži i govora mržnje i ne samo radi političara i izbora nego zbog zaštite dostojanstva i prava svih koji se ne boje istupati u javnom prostoru. No bez vjerodostojnih medija i novinara ne možemo zaustaviti mrzilačku kulturu, koja poprima posve nova obilježja. Umjesto usredotočenosti na prijetnje izvana važnije je pogledati što se događa unutar EU.

Grafika, Vijenac / Mario Rogić

Tri mjeseca prije izbora za Europski parlament u Hrvatskoj vidimo slične izazove kao u drugim državama. I vidimo mnoge propuštene prilike u kojima smo mogli osmisliti posve nove modele medijskog odgoja. Javnost je o tome svoje rekla, ali su institucije redovito ignorirale. Prvi put 2013. kada je IPSOS PULS proveo istraživanje s Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu i utvrdio da 62 posto građana smatra da bi medijski odgoj trebao biti uključen u hrvatski obrazovni sustav. Drugi put u 2017, kada je u istraživanju EU Kids Online 80 posto roditelja djece u dobi 9–17 godina vrlo jasno reklo kako bi u škole trebalo uvesti poseban predmet koji bi se bavio samo medijskim odgojem djece. Ne možemo stoga reći kako nismo znali što javnost očekuje i priželjkuje.

Na svu sreću ima pomaka i u Hrvatskoj. U odnosu na prošlu godinu u Hrvatskoj su organizirani prvi Dani medijske pismenosti, zahvaljujući iskoraku UNICEF-a i Agencije za elektroničke medije te portala Medijskapismenost.hr. Uz postojeće aktivnosti malobrojnih udruga to se čini kao jedinstven pristup. Za ovu godinu EK najavljuje Tjedan medijske pismenosti u ožujku, a u travnju će se ponovno održati hrvatski Dani medijske pismenosti. I to je možda najveći paradoks. Za borbu protiv lažnih vijesti u Hrvatskoj su najviše napravili regulatori, pri čemu primarno mislim na Agenciju na elektroničke medije. A što je s ostalima? Zašto je regulatorima više stalo do medijske pismenosti nego ministarstvima?

Možda je medijski odgoj odveć opasan za neke političare jer otvara oči građanima da mogu vidjeti prljavštinu koja se širi medijskim sustavom i razotkriva njihove taktike. Možda medijska pismenost nije zanimljiva ni nekim novinarima i urednicima jer uči građane kako prepoznati lažne vijesti i dezinformacije, prikriveno oglašavanje i subjektivnost u procesu selekcije vijesti? To je uistinu nezamjenjiva pismenost, koja može vratiti povjerenje građana u vjerodostojne medije i razvojem kritičkog mišljenja potencijalno i smanjiti utjecaj čitanih nevjerodostojnih medija, a nadamo se kako će to potaknuti i građane da izađu na birališta i kažu jasno da ili ne, na temelju koliko-toliko pouzdanih informacija do kojih mogu doći.

Figa u džepu

Postali smo satirični i ironični u našim svakodnevnim razgovorima, želimo čitati između redaka, a nismo kadri pročitati ni ono što je objavljeno, smješkamo se kada se u medijskom prostoru promovira sukob… Ako ste imali sreću završiti u nekom mediju na bilo koji način (kao subjekt ili objekt), možda ste iskusili i silnu ljubav komentatora, redovito anonimnih. Malobrojni su bili te sreće da su neprimjereni komentari izbrisani, a počinitelji opomenuti i sankcionirani na bilo koji način. A ako slučajno javno izreknete da bi odgovornost za objavljeni govor iz mržnje trebali preuzeti i nakladnici i vlasnici platformi, mogli bi vas napasti svim sredstvima i sa svih strana.

Ako ni novinari i urednici nisu kadri uz postojeća znanja i vještine samostalno prepoznati fotomontaže, što možemo očekivati od onih koji će se zadovoljiti listajući novine i pregledavajući portale na svojim mobilnim uređajima dok ispijaju jutarnju kavu u nekom kafiću? Tim istim ljudima zapravo se nitko nije bavio, a oni su najvažniji jer će na sljedećim izborima zaokružiti one koji su bili najglasniji, bez obzira jesu li govorili istinu ili propagirali laži.

Izvor: Vijenac br. 652 od 28. veljače 2019.