Grešnost je veliki teret i grijeh može zatamniti dobrotu kojom čovjek svjedoči ono što vjeruje. Kršćanski život u srazu s grijehom može naići na onu lijenost kojom se grijeh prihvaća i odobrava kao prirodno stanje čovjeka, prema onomu kako smo takvi kakvi jesmo i ne možemo se promijeniti. Može naići i na onaj stav osuđivanja koji ističe grijeh kao ono što je temeljno u vjerničkom životu prema onoj tvrdnji kako smo grešni i bilo bi najbolje ništa ne činiti, odnosno nužno smo dvolični i farizeji jer ne uspijevamo nadmudriti i svladati grijeh. Toleriramo ga i prihvaćamo i želimo zaboraviti i skloniti u stranu. Prorok Izaija i Petar ne skrivaju svoju grešnost, dapače, oni Bogu, odnosno Isusu, podcrtavaju kakav problem može nastati ako im se povjere Božje zadaće i planovi. Izaija upozorava Boga da je nečist jer prebiva u narodu nečistih usana, a Petar Isusa upozorava da ide od njega jer je grešan čovjek.

Neskrivanje grijeha, njegovo priznanje, neće čovjeka pretvoriti u dvoličnjaka koji govori jedno, a čini drugo ili treće, već ga otvoreno suočiti s Bogom; priznanje grijeha ujedno je i čovjekovo upozorenje Bogu. Ali to upozorenje nije prijetnja i nije usmjereno protiv Boga, upozorenje je skretanje pozornosti Bogu da bi nešto moglo krenuti krivo i naopako zbog čovjekove grešnosti. Izaija i Petar izuzetno su pošteni i obojica primjer iskrenosti; prema Bogu se postavljaju kao oni koji ne računaju na sebe i na svoje snage, već više računaju na Božje razumijevanje i prihvaćanje mogućnosti da neće izvršiti povjereno poslanje. U oba slučaja, i kod Izaije i Petra, Bog uzima na znanje čovjeku grešnost i grijeh i obećava ipak da će obojica svoje poslanje izvršiti uz pomoć njegove milosti. Tako Izaiji milost dolazi preko riječi krivica ti je skinuta i grijeh ti je oprošten, a Petru ne boj se odsada ćeš loviti ljude.

Božji stav je zahtjev koji se može sažeti u riječi: bori se i sukobi s grijehom uz suradnju s mojom milošću.

Do nerazumijevanja između čovjeka i Boga dolazi jer čovjek ne shvaća da Bog, računajući na čovjeka, računa i na njegovu grešnost kao uteg, kao kamen spoticanja, kao teret i prepreku u njegovu vjerničkom poslanju i djelovanju i, protivno svemu, očekuje od čovjeka promjenu. Božji stav prema grijehu daleko je od čovjekove lijenosti i samozavaravanja kako se ne može promijeniti i čovjekove rezignacije kako je grešan pa što god učini neće biti dovoljno dobro za Boga. Božji stav je zahtjev koji se može sažeti u riječi: bori se i sukobi s grijehom uz suradnju s mojom milošću. Time Bog ne propušta ukazati na pogrešnost i dvoličnost stava kako ne možemo ništa učiniti jer je grijeh već tu, pa je onda najbolje prešutjeti i grijeh zaboraviti i nastaviti živjeti kao da smo bezgrešni, kao i onog grijeha očaja prema kojemu što god činim vjernički dobro ne može nadjačati prisutnost grijeha u životu pa je najbolje odustati od promjene života. Ni Izaija ni Petar nisu u stanju rezignacije ili očaja zbog osobne grešnosti, već u strahu pred Bogom, jer kako oni mogu nešto učiniti s obzirom na svijest o vlastitim grijesima. Tako nas obojica usmjeravaju na dar straha Božjega kao onog vjerničkog iskustva koje se ne boji svog poslanja, ne upada u rezignaciju i očaj, nego se boji da bez Božje milosti neće uspjeti izvršiti svoje poslanje.

Odnos prema osobnoj grešnosti i osobnim grijesima onda treba biti stav i iskustvo straha Božjega, naći se pred Bogom u onom stanju gdje želim i hoću se boriti protiv grijeha, ali svjestan da to neću moći bez njegove milosti.

Odnos prema osobnoj grešnosti i osobnim grijesima onda treba biti stav i iskustvo straha Božjega, naći se pred Bogom u onom stanju gdje želim i hoću se boriti protiv grijeha, ali svjestan da to neću moći bez njegove milosti. U takvu odnosu prema Bogu i s takvim stavom prema grijehu moguće je izbjeći dvoličnost, rezignaciju i očaj jer su ovo troje temeljna iskustva čovjekova sukoba s grijehom; bez suradnje s milošću, grijeh se prihvaća, ali se naizvan živi kao da ga nema, grijeh je toliko snažan da unaprijed valja odustati čak i od mogućnosti da mu se suprotstavimo.

Izaija i Petar polaze od vjerničkog stava da se postojanje grijeha ne može zanijekati, ali se ne može i ne treba odbiti milost koja je kadra pomoći u borbi s grijehom. Svi drugi ishodi borbe protiv grešnosti rezultiraju dvoličnošću, rezignacijom i očajem, koji su grijeh protiv milosti ili manjak povjerenja i vjere u snagu milosti da od vremena do vremena s njom i kroz nju pobijedimo svoju osobnu grešnost i grijehe.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.