Novogodišnje odluke nisu nešto što radim. Za mene traju otprilike koliko i komad slanine koji stoji u neposrednoj blizini. Ipak, postoje stvari na kojima moram raditi. A jedna od njih je prilično velika. Barem za mene.

Patim od socijalne anksioznosti. Ovo je kronično stanje mentalnog zdravlja u kojem društvene interakcije uzrokuju iracionalnu anksioznost. Za ljude poput mene sa socijalnim anksioznim poremećajem, svakodnevne društvene interakcije uzrokuju iracionalnu anksioznost, strah i neugodu, piše Alan Scott s portala Catholic Exchange.

A riječ “patiti” nije pretjerana. Ozbiljno se ne mogu sjetiti trenutka u svom životu kada me “gomila” od pet ili više ljudi nije brzo natjerala da tražim najbliži dostupni izlaz. A ako sam pozvan na okupljanje, ili još gore, na zabavu – pa, moj odgovor je u 99% slučajeva: “ne, hvala.”

Ozbiljno, neću ići.

Za osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem, simptomi često mogu uključivati ​​pretjerani strah od situacija u kojima netko može biti osuđen, zabrinutost zbog neugode ili poniženja, ili čak zabrinutost zbog uvrede nekog drugog. Za mene je sve ovo istina.

A reći da mi je neugodno govoriti pred drugim ljudima, posebno u blizini nepoznatih ljudi, ili ljudi koje ne poznajem baš dobro, ne treba naglašavati. Gadim se toga.

Dakle, moj normalan odgovor (moj obrazac) je ostati u svojoj sigurnoj zoni, koja je obično u udobnosti vlastitog doma. Kad se ipak odvažim, vrijeme obično provodim sam ili sa svojim prijateljima (obično jedan po jedan) za koje znam i osjećam da pred njima mogu biti svoj.

Dopustite mi da se zaustavim na ovom mjestu i kažem da poanta ovog članka nije usredotočiti se na moje specifične borbe, nego radije da kažem da ih svi imamo.

Borbe

Svatko od nas ima nešto s čime se bori ili protiv čega se bori. A vi ste upravo saznali moju borbu. Pa to i to jedem previše slanine. A ako se ni s čim ne mučite… dobro, možda da pogledate malo dublje?

No, ozbiljno, naučio sam da je jedna od najvećih prepreka u našim borbama prvo priznati. Godinama nikome, pa ni samom sebi, nisam priznavao da patim od socijalne anksioznosti. Samo sam sebe smatrao sramežljivim, pa čak se i uvjerio da mislim da je to dobra stvar.

Kome treba puno prijatelja? Mnogo bih radije imao samo nekoliko ljudi s kojima sam blizak u svom životu.
Više bih volio ostati kod kuće i čitati nego ići na neku pretrpanu, glasnu, odvratnu zabavu.
Nikada se ne moram brinuti da ću biti povrijeđen ako se držim podalje od ljudi.

Vidite kamo idem s ovim? To je mehanizam samozaštite ukorijenjen u samoodricanju.

Ove godine sam odlučio isprobati 2 stvari:

Saznati više o socijalnoj anksioznosti i njezinim uzrocima i simptomima
Naučiti realne strategije za smanjenje tjeskobe

Potpuno shvaćam da nakon mnogo godina na ovom planetu vjerojatno neću odjednom pjevati karaoke s prijateljima ili raditi stand-up komedije vikendom, ali želim vidjeti mogu li umanjiti svoje tjeskobe uz pomoć dokazane, kliničke strategije i pomoć od Boga, posebno kroz molitvu za nadahnuće i snagu.

Neću se usredotočiti na dokazane, kliničke strategije za socijalnu anksioznost, ali ću se dotaknuti važnosti (i nužnosti) pozivanja našeg Gospodina u pomoć za sve što patite i s čime se borite. Često su naše borbe s nama samima koje nas sputavaju. To su laži u koje smo se, možda uz pomoć đavla, sami uvjerili. I prečesto, našim postupcima upravljaju varljive emocije ili osjećaji, a ne inteligencija, milost — i sloboda.

Ponekad je naša najveća borba protiv borbi, bilo stvarne ili prividne, kada se prepustimo… pa, sebi.

Bog nas ljubi. Ljubi nas  ludom, neshvatljivom količinom ljubavi. Ako to možemo u potpunosti i istinski priznati sebi, to je prvi korak u bitci. On želi samo ono što je najbolje za nas. I ako tu činjenicu skrivamo ili ignoriramo od sebe, kako možemo ikada postati ono što Bog želi da budemo? Dakle, umjesto da ikada postanemo depresivni ili obeshrabreni sami sa sobom, možemo u potpunosti shvatiti da sve što Bog očekuje jest da jednostavno damo sve od sebe.

Dakle, u mom slučaju, umjesto da se stalno pitam o svim mogućim što-ako bih mogao naići u društvenim situacijama, i umjesto toga samo biti prisutan u trenutku, shvaćajući da Bog uvijek želi ono što je najbolje za mene… tada mogu dopustiti sebi da stvoreni strahovi i fobije padaju na stranu. Trebat će raditi na tome. 

Pogotovo kada ste, poput mene, uhvaćeni (i živite) u toj borbi dugi niz godina. U potrazi za boljom verzijom sebe, nikada nemojte zaboraviti da sve što Bog očekuje od vas je da se danas počnete boriti protiv laži i negativnih misli umjesto da im se prepustite. Borbe, bilo da su prepreke, strahovi ili fobije, nisu najgora stvar na svijetu. Najgore je ostati njihov zarobljenik kada imamo milost i vještine da ih nadvladamo. Odreći se slobode koju nam je Bog dao.

Kopajte duboko u sebi da saznate što vas sputava. S čime se boriš, a što te sprječava da budeš najbolja verzija sebe? Možda već znate što je to…

Možda možete moliti Bogu za pomoć koja vam je potrebna da više ne budete paralizirani tugom i malodušnošću, kako biste se mogli osloboditi toga. On će vas odvesti do sljedećih koraka koje trebate poduzeti. On će vam pomoći da se borite protiv svojih borbi… i to unutar razumnog okvira. Ne idemo od A do Ž preko noći. Počnite od A i posegnite za B. I nastavite pritiskati naprijed.

Moj neposredni cilj. Sljedeći put kad me netko pozove na okupljanje, umjesto da odmah pokušam formulirati izgovor zašto ne bih došao… da ću umjesto toga, bez razmišljanja, reći da.

To će biti veliki dan za mene.