Dopušta li Crkva umjetnu oplodnju i kako se po crkvenom nauku nositi s neplodnošću?

Crkva uči da je svaki ljudski život svet i to od začeća do prirodne smrti. Crkva uvijek i svakako suosjeća s ljudima koji nemaju mogućnost začeti prirodnim putem. Kod umjetne oplodnje najčešće dolazi do oplodnje više jajnih stanica, koje se kasnije često koriste i u nemedicinske svrhe. Zametak se, primjerice, može dati i drugom paru, a to bi dovelo do brojnih braće i sestara koji se međusobno ne poznaju. Zameci se mogu – a to se najčešće i događa – i trajno zamrznuti ili pak uništiti, a to je veliki grijeh, kazao je vlč. Sente.

Crkva zato ne stoji na strani umjetne oplodnje, nego preporučuje Billingsovu metodu ili korištenje NaPro tehnologije, o čemu se može više saznati na stranicama FertilityCare Hrvatska. Svakako, treba naglasiti da ženidba nije automatski nevaljana ili osuđena na propast. Naime, ističe vlč. Sente, nemogućnost začeća djece parovima može biti poticaj za duhovno roditeljstvo ili pak usvajanje djece ili neki drugi način otvaranja i pomaganja drugima.

Kako kaže Katekizam Katoličke Crkve u brojevima 2375 do 2377, “treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u ženidbeni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja) primjenjuju u krilu ženidbenog para, možda su manje štetne, ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. […]. Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića, moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.” (KKC 2375 – 2377)

Htio bih prijeći na katoličku vjeru. S kime i kako mogu o tome razgovarati?

Iz pitanja nam nije jasno je li osoba već krštena u nekoj crkvi. Ako osoba nije krštena, trebala bi se krstiti i na taj način će prijeći na katoličku vjeru, kazao je vlč. Sente.

Ako je osoba krštena u nekoj drugoj crkvi, a želi prijeći na katoličku vjeru, to je dosta jednostavan postupak.

“Mora se javiti župniku u župi gdje stanuje ili nekom drugom župniku, ako se s nekim povezao, to je formalan čin. Traži se dozvola od mjerodavnih vlasti, od ordinarija, da primi tu osobu u krilo Katoličke Crkve. Onaj tko želi prijeći u Katoličku Crkvu, morat će ispovjediti Vjerovanje i potpisati određene formulare u kojima potvrđuje da to čini bez prisile, da to doista čini slobodno”, kazao je vlč. Sente.

Zato je važno da osoba ima barem 18 godina, da je punoljetna, jer je tada lakše to ostvariti nego kod maloljetnih osoba, jer za njih pristanak moraju dati njihovi roditelji. Ako je osoba starija od 18 godina, ona može odgovarati za sebe, a očekuje se da taj čin bude slobodan. Osim toga, ističe vlč. Sente, osobu treba poučiti da ona zna što tim prijelazom prihvaća.

Ona, prije svega, prihvaća nauk Katoličke Crkve koji se, možda, razlikuje od nekog drugog nauka u kojem je osoba poučena.