Bog nas je stvorio da budemo sveti. U našim svakodnevnim naporima u tom cilju nalazimo u sebi različite stavove i motive koji su smetnja dolasku u to sveto stanje, piše Majka Angelica.

Mnogi kršćani teže obliku dobrote koji je na granici grijeha i mlakosti. Ne krše zapovijedi, ali se ni njihov život ne mijenja.

Svaka je ispovijed u osnovi ponavljanje svake druge ispovijedi. Svakodnevno ispitivanje donosi sve više frustracija. Svaka bol u srcu dovodi do novih oblika gorčine. Za mnoge kršćane molitva je usmjerena prema Bogu, a ne osobno Bogu. Kršćanstvo postaje isključivo religija i sredstvo kojim oni smiruju svoju savjest ili mole Svevišnje biće za svakodnevne potrebe. Postoji razdvojenost – veliki jaz između njih i Boga. Gotovo je poput velikog ponora nad kojim se viče u pomoć u nadi da bi nevidljivo biće s druge strane moglo slušati.

Previše nas živi cijeli svoj život u svojevrsnoj duhovnoj utopiji – svijetu snova zaboravljenih ciljeva, zamišljenih savršenstava i prekrivenih slabosti. Postavljamo dimne zavjese za svoje grijehe i racionaliziramo ih do te mjere da ni Bogu ni bližnjemu ne dugujemo nikakav znak pokajanja.

Božja volja postaje toliko nejasna da je gusta magla kao vedar dan u usporedbi s onim što On želi i što mi mislimo da želi. U ovoj fazi vapimo za Božjom voljom u našim životima, ali naše unaprijed stvorene ideje o Bogu, dobroti, savršenstvu i svetosti stoje između nas i Boga poput srednjovjekovnog zida dvorca. Smrzavamo se i drhtimo od hladnoće frustrirane samoće, tražeći toplinu koja izvire iz vatre Njegove ljubavlju ispunjene volje. Nažalost, naš nedostatak samospoznaje djeluje poput lopte i lanca koji nam jedva daju mjesta da se približimo Vatri. Naše želje da budemo bolji čuvaju nas od smrzavanja do smrti, ali nedostatak hrabrosti da vidimo sebe onakvima kakvi jesmo, sigurno usađuje naše korijene u zemlju neostvarenih ciljeva. Stojimo na mjestu, u strahu od onoga što jesmo, očajnički želimo biti bolji, ali okamenjeni zbog žrtvovanja da bismo postali bolji. Prema tome, želje nas guraju naprijed, a strahovi vuku unatrag. Mi samo okusimo nekoliko kapi žive vode.

Voda Njegove milosti izlila se u njezinu dušu, natjerala ju da prizna svoje slabosti dok joj je Isus govorio sve njezine grijehe.

Isus je obećao Samarijanki na zdencu da oni koji piju vodu koju je ponudio nikada više neće ožednjeti. On sigurno nije govorio o žeđi duše za Bogom, jer je to neophodno da raste u Njegovoj ljubavi. Žeđ koja će konačno biti utažena za Samarijanku bila je njezina potreba da upozna samu sebe – da prizna svoju krivnju – da prizna svoju osobnu odgovornost i da se pokaje.

Kad ju je Isus zamolio da pozove svog muža, počela je s poluistinom. Priznala je da ih nije imala, ali nikada nije spomenula svoj život s muškarcem, a ne s mužem. Ni Isusu nije rekla da se pet puta udavala. Isus ju je htio osloboditi te grižnje savjesti koja joj nije davala mira i onog osjećaja krivnje koji ju je tjerao iz jednog ekscesa u drugi.

Voda Njegove milosti izlila se u njezinu dušu, natjerala ju da prizna svoje slabosti dok joj je Isus govorio sve njezine grijehe. Toliko joj je laknulo da je trčala gradom govoreći ljudima o Čovjeku koji joj je rekao sve što je ikada učinila – oprostio joj je grijehe i pružio joj radost koju je morala podijeliti sa svima. Pronašla je Boga – više neće biti isušena zbog nedostatka vode duhovnog poštenja.

Pokajanje

Većina nas nikada nije dosegla onaj stupanj poštenja, jasne vizije i poniznog razlučivanja koji bi zadovoljio našu potrebu za pokajanjem.

Ne posjedujemo dovoljno Isusova Duha da bi naša sposobnost za ljubav i svetost bila stalno ispunjena i neprestano rasla. Znamo kada, kako i što činimo da je pogrešno, ali jedva da razaznajemo zašto to činimo. Uzimamo zdravo za gotovo da društvo, đavao i naš bližnji snose odgovornost za naše postupke. Tada jurimo mijenjati njih umjesto sebe. Rezultat je samo još veća frustracija, jer zanemarujemo pravi uzrok svojih slabosti, grijeha i frustracija – sebe.

Život za mnoge od nas je poput klackalice. Uvijek idemo gore ili dolje dok ostajemo na istom mjestu. Nikada se ne otrgnemo i ne izađemo u nepoznatu zemlju naše unutrašnjosti kako bismo istražili njezine dubine, popeli se na njene planine, ispunili njezine doline i savladali njezine prepreke.

Bojimo se pogledati sebe jer ne koristimo Isusa kao svoju mjernu šipku. Ne stavljamo svoje noge u Njegove izlizane otiske stopala. Radije se vozimo bočnim sedlom kroz pustinju nego hodamo uskom stazom koja polako ali sigurno vijuga do Oca.

Znati da smo uvrijedili Boga i bližnjega je prvi korak do samospoznaje, ali tu ne može završiti. Trebali bismo razlučiti koji je nedostatak karaktera ili duše pravi uzrok naših neuspjeha. Samo tražiti učinke je kao uzimanje aspirina za glavobolju kada je uzrok boli tumor.

Trebali bismo se zapitati zašto reagiramo na razne situacije na način na koji reagiramo. Motivi su važan dio naših postupaka, a često su i razlog koji se krije iza njih.

Reći da smo se prepustili ljutnji samo je dio krivnje, jer ako je ljutnja opravdana, to uopće nije bila greška. Svi mi posjedujemo glavnu grešku korijena, a iz te jedne slabosti niču mnogi izdanci. Kada pronađemo tu glavnu korijensku grešku, prevladat ćemo mnoge slabosti u osvajanju jedne.

Isus, naš uzor

Što više čitamo Evanđelje, to ćemo više razumjeti Isusa. S tom spoznajom dolazi svjetlo razlučivanja — samorazlučivanja — ona vrsta koja je iznenada svjesna stupnja kontrasta između naše duše i Isusa, njezina Modela.

Isus nije samo Gospodin i Spasitelj – On je naš model svetosti – savršenstva – djelovanja. Njegov život i objave nam govore točno što On očekuje od nas.

Smatramo da je Isus više zabrinut za čovjekov unutarnji život nego njegov vanjski život. Jednog dana upitao je svoje apostole o njihovom razgovoru dok su putovali od mjesta do mjesta. Nerado su Mu rekli da se svađaju oko nadmoći – tko je od njih najveći. To je bilo pogrešno, jer je zavist među njima započela svoje ružno djelo. Postavljajući pitanje, Isus je razotkrio grešku i dajući im primjer kakvi bi trebali biti, razotkrio je njihov motiv – razlog njihove pogreške. Koristio je pozitivan pristup kako bi razotkrio i izliječio negativan učinak.

Rekao im je da trebaju biti poput djece – ponizni, poslušni, nježni, puni ljubavi, radosni i uvijek više ljubiti druge nego sebe. Ako su željeli voditi, trebali su biti kao onaj koji služi. Ovaj kontrast donio je apostolima nezaboravnu lekciju o poniznosti i ljubavi. Znali su što čine; sada su znali zašto su to učinili i razumjeli su što bi trebali učiniti u vezi s tim.

Samospoznaja koja neprestano hrani našu Vjeru – Nadu – i Ljubav – uvijek će biti plodna – uvijek biti radosna – uvijek biti ponizna. Ali kada samospoznaja stvara sumnje i čini nas obeshrabrenima i mlakima, tada se ta spoznaja okrenula u duši i djeluje poput smrtonosne strijele – uništavajući i razdirajući ono što je Bog stvorio da bude cjelovito i lijepo.

Nikada ne bismo smjeli biti obeshrabreni ili obeshrabreni zbog svojih slabosti. Isus nam je dao svog Duha da nam pomogne da budemo sličniji njemu. On nam je dao svoje pastire da nas vrate kući. Dao nam je milost koja nam je potrebna da se pokajemo, promijenimo i postanemo sveti.

Samo na nebu bit ćemo besprijekorni. Moramo prihvatiti svoje stanje grešnika s poniznošću i odlučnošću da nikada ne pokleknemo pred slabostima koje su svojstvene tom stanju. Na slavu Očevu, mi “rod donosimo u izobilju” (Ivan 12,24). Svatko od nas zračit će različitim aspektima Očevih svojstava. Ono što je Njegovo po naravi postaje naše kroz milost. Važno nam je znati svoje slabosti kako bismo ih mogli preokrenuti i promijeniti u lijepe aspekte Isusova života.

Naše ispitivanje savjesti treba biti pošteno, hrabro i ponizno. Mora nam reći što smo učinili, zašto smo to učinili i kako se promijeniti. To će činiti samo kada su oči naše savjesti uprte u Isusa, jer s tim pogledom dolazi milost, a njegova je “milost najbolja u našoj slabosti” (2 Kor 12,9).

Neka nas Duh, koji je naše duše učinio svojim hramom, nauči kako ispitati svoju savjest, kako se promijeniti i kako se moliti Ocu na čiju smo sliku stvoreni.