Dalibor Prochazka doživio je kliničku smrt, a koliko je ona promijenila njegov život kazao je da to puno bolje znaju oni koji ga poznaju, nego on sam. “Možda je promijenila moj život. Ja to ne znam. Međutim, ljudi koji me znaju kažu da me taj trenutak promijenio i vjerujem tome. Ono što sam ja osjećao nakon toga da bih znao da je od toga morao bih se vratiti u prošlost i ne doživjeti kliničku smrt, a to je nemoguće. Vjerujem da je jer kada sam sreo ljude sa sličnim iskustvima svi imaju takve posljedice”, istaknuo je.

Međutim, ljudi koji me znaju kažu da me taj trenutak promijenio i vjerujem tome.

Kazao je da se to dogodilo kada je osamnaest godina. “Mali bojler puštao je plin i ja to nisam znao. Naravno, zatvorena vrata, zatvoren prozorčić, malih dimenzija i zadnje čega se sjećam jest da sam pri zadnjoj svijesti otvorio taj prozor. A da to nisam napravio prijatelj Domagoj ne bi mogao doći. Ne bi mogao ući unutra, a kako je ušao kroz taj mali prozor, to ne znamo ni danas. Pao sam dolje. I iz njihove perspektive oni su zvali hitnu, prijatelj i djed su me spasili. Hitna je došla, dvije minute nije bilo pulsa i ja sam bio klinički mrtav”, rekao je.

Hitna je došla, dvije minute nije bilo pulsa i ja sam bio klinički mrtav

Govoreći o tom trenutku iz svoje perspektive rekao je: “Iz moje perspektive ja nisam imao prekid svjesnost svog postojana. Nisam došao toliko daleko da vidim gradove i tunele, to ne, ali bio sam svjestan da postojim i da idem negdje gore i to velikom brzinom. Kao da te netko usisava brzinom gore. Povratka se ne sjećam. Sjećam se samo da sam se probudio i da mi prijatelj rekao da sam se tresao kao da sam na struju spojen i vikao Bože živ sam. Ono čega se sjećam na tom putovanju nisu lijepa sjećanja. Ne u smislu da me je strah Isusa, nego osjećao sam strah. Poslije sam puno pričao sa župnikom i po nauku Katoličke Crkve postoji pojedinačni i opći sud. I ovo je definitivno osjećaj da idem na pojedinačni sud. Sjedanje i čekanje ispita puta milion. Svjesnost stvari koje sam napravio krivo i osjećaj da će to sada znati svi. Sjećam se tog osjećaja straha, putujem gore i znam da nisam spreman. Ne bih htio takav doći pred Boga. I Bog se tu smilovao i dao mi drugu šansu. Ne znam jesam li nešto bolji, ali nadam se da jesam”, istaknuo je.

Ono čega se sjećam na tom putovanju nisu lijepa sjećanja.

Suočen s osjećajem straha i osjećajem da ide na pojedinačni sud istaknuo je da je nakon toga bio puno više zahvalniji Bogu. “Čovjek bi volio da poslije kada se to dogodi taj film koji ti prođe pred očima bude lijep, a ne da ti izaziva strah. No, nisam to osjećao u prvo vrijeme. U prvo vrijeme nakon što sam se oporavio shvatio sam da se u meni pojačala intuicija. I opet taj osjećaj, ali za druge ljude. Osjećaj prisutnosti. To su bila toliko intenzivna osjećanja da ja mjesecima nisam izlazio iz kuće. Ja bih izišao na par minuta među ljude i bilo mi je nepodnošljivo. Imao sam osjećaj da sve takvom brzinom ulazi u mene i za čas sam pun. Nestane dojmova, nestane osjećaja i morao bih pobjeći. Prijatelj me na silu izvukao van. Bilo mi je teško počet funkcionirati među ljudima. To je trajalo dosta dugo. Nikoga se nisam plašio fizički kao osobe, nego zbog pojačane intuicije imao sam osjećaj kao se osjećaju drugi. Osjećao sam i lijepe stvari, ali ove koje su ružne, koje nisu toliko lijepe, pošte te plaše, vuku te da gledaš u njih. Moje godine rješavanja toga je da se naviknem gledati to tako”, istaknuo je Dalibor Prochazka.

Dalibor Prochazka i fra Stjepan Brčina

U prvo vrijeme nakon što sam se oporavio shvatio sam da se u meni pojačala intuicija. I opet taj osjećaj, ali za druge ljude. Osjećaj prisutnosti.

Posebno je istaknuo da su mu iz toga pomogli izići prijatelji, glazba druženja, ali posebno molitva i misa. “Nemam istu molitvu koju ponavljam svaki dan, ali stalno ponavljam ista kajanja za ista stvari. I stalno ponavljam iste stvari za koje sam zahvalan”, rekao je.

“Prvo sam mislio da je to prokletstvo. Prvo sam mislio što će meni to. Zašto. Nema smisla. Svi su rasterećeni samo ja nisam. Opterećen sam. Teško mi je. A onda malo po malo rasteš, lišavaš se straha, kako raste vjera lišavaš se straha i obrnuto. Ali oslobađanje tog naboja ja nisam našao bolji način od sviranja. Znao bih onako zatvoren u sobu svirati. Svirao sam danima. Onda sam se počeo snimati, a potom zapisivao misli koje su mi intuitivno padale napamet. Kada sam vidio da imam talent onda sam razmišljao pa čekaj malo pa sam se skoro pokvario. Razmišljao sam zašto ne bih od tog talenta imao neke koristi. I išao sam dalje”, prisjetio se.

Da bih na kraju shvatio da to sve što se dogodilo od početka od moje kliničke smrti do moje promjene, do intenzivnosti tog jednog duhovnog svijeta i emocionalnog kroz kojeg sam ja prošao da je to blagoslov, ali pod uvjetom da se daješ i da ništa ne očekuješ zauzvrat.

Govoreći o svojoj karijeri kazao je da nije daleko otišao, ali dovoljno daleko da se u sve to razočara. “Kazao sam sebi da neću više ništa. To je zadnji devet godina. Devet godina ponovnog rastavljanja i sastavljanja. Da bih na kraju shvatio da to sve što se dogodilo od početka od moje kliničke smrti do moje promjene, do intenzivnosti tog jednog duhovnog svijeta i emocionalnog kroz kojeg sam ja prošao da je to blagoslov, ali pod uvjetom da se daješ i da ništa ne očekuješ zauzvrat. Ne smije biti očekivanja. I onda sam rekao da ću raditi beskompromisno. Moj motiv pisanja knjige i rađenje albuma bilo je zato jer to moram. Sjedio sam satima, danima, godinama dok nisam završio”, rekao je.

“Zahvalan sam što sam mogao nešto reći o knjizi i albumu, ali tu je moje svjedočanstvo koje je neizostavni dio svega”, zaključio je.