Ravnateljica Učeničkog doma Marija Jabrišak u Zagrebu Josipa Galić kazala je da je u njoj poriv za pomoć drugima zapravo sjeme odgoja njezinih roditelja koji su je uvijek vlastitim primjerom pokazivali da je dobro pomagati drugima.

“Odrastajući i radeći u odgoju i obrazovanju sada shvaćam da ćemo djeci dati najbolji primjer svojim primjerom. Oni će taj primjer slijediti puno prije, nego što će slijediti riječ. Poznavajući koliko je dobro pomagati drugima, prvenstveno sam mislila meni će u životu biti dobro, ja ću dati dio sebe, dio vremena, ali u biti vrlo malo ja dajem. Puno toga volontiranjem i dijeljenjem dobrote ja dobivam. Dobivam prijateljstva, vještine, znanja, iskustvo i susret s čovjekom u potrebi”, rekla je Josipa Galić.

Govoreći o samim početcima volontiranja rekla je da je to započelo krajem osnovne škole kroz franjevačku mladež, potom u srednjoj školi te na koncu ponajviše nakon završetka studija. “Angažirana sam u Humanitarnoj udruzi fra Mladen Hrkać, a kada sam došla u tridesete u mojem srcu se javila želja za Afrikom. Afrika je kucala mnogo prije, ali čini mi se da su se tada vrata moga srca otvorila. Afrička priča događala se usporedno sa zagrebačkom pričom. Ne prestajem se tamo vraćati i to je sada problem. Pet puta sam bila u Africi”, naglasila je.

“Svako sljedeće iskustvo i svaki sljedeći odlazak u Afriku bila je svojevrsna škola. Prvi put je bilo najteže. Sljedeći put radite bolji ratni plan, bolju strategiju, planirate, zovete, organizirate. Moja prtljaga se samo gomilala. Moj zadnji boravak tamo bio je gotovo trinaest kofera”, pojasnila je.

Posebno je istaknula da i danas ima kontakt s ljudima koje je upoznala u Africi.

Ravnateljica Učeničkog doma Marija Jabrišak u Zagrebu kazala je da je njihova korona glad, briga što će jesti svaki dan. “Oni umiru od toga svaki dan. Tako da smrtnost je prisutna na gotovo svakom koraku. Tako da mislim da korona u njihovom svijetu ne mijenja baš neku percepciju, to više mijenja u našem svijetu”, rekla je.

Oni umiru od toga svaki dan. Tako da smrtnost je prisutna na gotovo svakom koraku.

Na pitanje što dobiva volontiranjem odgovorila je: “To je onaj neki nevidljivi impuls kojeg jednostavno osjećate u srcu. Neke stvari ne možete vidjeti očima, nego ih osjećati kako kaže Mali Princ. Jednostavno osjećate taj trenutak kada darujete sebe ili darujete nekome svoje vrijeme, svoju pomoć, lijepu riječ, gestu, zagrljaj. Rekla bih da je ponekad ljudima dovoljna samo riječ i da ste ih primijetili”.

Josipa Galić/Facebook

“Rado volim reći da volontiranje nije samo Afrika, nego da jednostavno odemo vidjeti što je u našem susjedstvu, u prvom satnu do nas, u ulici, u školi. Nakon potresa skupila sam svoju ekipu, skupili smo novce, otišli smo u Petrinju i danima smo tamo odlazili. Odlazili smo u najzabačenija sela kako bismo došli do sviju kojima je pomoć potrebna. Kod mene u učeničkom domu borave učenici iz tih područja Petrinje, Gline, Siska, Hrvatske Kostajnice i upečatljiva mi je jedna rečenica koje su rekle moje učenice: ‘Gledajte samo na šezdesetak kilometara od Zagreba imate nešto tužno i prije samog potresa‘. Možda se to stvarno trebalo dogoditi da taj kraj primijetimo, da primijetimo te ljude u potrebi, ljude koji nemaju osnovne životne uvjete, nemaju vode, nemaju struje. Tako da je njima potreba bila jučer. Vratila sam se sada nakon godinu dana, organizirali smo za četiri obitelji pomoć i pitali smo njihove potrebe i ono što je mene opet rastužilo, ali istovremeno i razveselilo, jest činjenica da postoje ljudi koji žele pomoći koji su se odazvali  bilo ih je jako puno i s druge strane da to sve teško ide u tom kraju i da ljudi samo stvarno šezdesetak kilometara od Zagreba žive u nimalo ugodnim uvjetima”, istaknula je.

Blagoslovljena sam s tim da u svom životu imam jako puno ljudi koji su spremni i željni pomoći.

Govoreći o organiziranju volonterskih akcija te o samom imenu akcije “Mrvice ljubavi” rekla je: “Uvijek volim reći hvala dragom Bogu koji mi je dao talente. Uvijek se trudim razvijati ih, a ne zakopavati ih. Dao mi je talent komunikacije, jednostavno moći uvjerljivosti taj talent da okupljam ljude oko sebe. Ponekad poželim i odustati jer se i umorim i kažem da ću nešto preskočiti. Međutim, ljudi su već naviknuli i kažu idemo. Blagoslovljena sam s tim da u svom životu imam jako puno ljudi koji su spremni i željni pomoći. Kada sam razmišljala kako će se zvati te humanitarne akcije onda mi se baš činilo da se baš mrvica ljubavi pretvara u jedan veliki, veliki krug ljudi. Nekako uvijek čujemo da je zlo u svijetu veliko i da pobjeđuje, a ja volim svjedočiti da dobro uvijek pobjeđuje i da smo sigurno barem mi u Hrvatskoj jedan veliki krug ljudi koji su voljni i željni pomoći. I mislim da tome svjedoče silne humanitarne akcije.”

Josipa Galić/Facebook

Posvjedočila je kako u svemu što radi osjeća Božju providnost posebno onda kada misli da nešto neće uspjeti. “Taman kada pomislim ne može dalje, odjednom samo Božjom pomoći dođe do donacija. Iznad svih mojih očekivanja to bude. Nasmiješ se i kažeš hvala ti Bože”, rekla je.

‘Ne. Mi imamo dovoljno da možemo podijeliti. Ako imaš kocku čokolade uvijek je prelomi na pola‘.

Josipa Galić je kazala da je puno toga naučila od svojega oca koji ju je naučio da puno toga možemo od sebe dati. “Moje djetinjstvo počelo je u ratnim godinama kada je banka u kojoj je otac radio izgorila, nekako sve nešto je bilo vezano za nemogućnost zarade za život. Majka je radila nekoliko poslova da bi nas doškolovala, prehranila, ali nekako uvijek imam primjer da su oni davala i pomagali. Kao da sam cijepljena da cijeli život radim to. I uvijek imam jedan primjer jednog Božića otac spakirao nešto u kutiju, majka ga je upitala: ‘Što radiš?‘, a on joj je rekao: ‘Pakiram za potrebite‘. Meni u glavi upitnici jer smo mi potrebni, onda je on rekao: ‘Ne. Mi imamo dovoljno da možemo podijeliti. Ako imaš kocku čokolade uvijek je prelomi na pola‘. I to je moja slika iz djetinjstva. Da mi pakiramo za onoga koji treba iako smo tada bili u težoj situaciji. Uvijek kažem neka zbog nas netko povjeruje u ljudsku dobrotu “, prisjetila se.

Josipa Galić/Facebook

Osvijesti, čovječe što imaš u životu i onda ćeš vidjeti da imaš toliko toga za dati da neće biti kraja tome

“Ne mozgaj, srcuj” stoji na naslovnici humanitarne akcije “Mrvice ljubavi” i stoga naša gošća je na koncu poručila: “Prvo zahvalnost.  U svojem životu svi trebamo prvo osvijestiti zahvalnost. Prije shvaćanja što nam treba bilo bi dobro zaključiti što je to što imamo. Kada to osvijestimo onda ćemo shvatiti da smo već bogataši, a kada smo bogati onda imamo što i podijeliti. I te svoje ruke i taj svoj korak dati za nekoga i svoje znanje prenijeti na nekoga, pomoći mu s instrukcijama, pomoći nešto prenijeti susjedima, provesti vremena na onkološkom odjelu s bolesnicima da bi se roditelji na trenutak odmorili, ispričati vic, već ste puno napravili. Taj osjećaj zahvalnosti je uvijek povezan dobrotom. Osvijesti, čovječe što imaš u životu i onda ćeš vidjeti da imaš toliko toga za dati da neće biti kraja tome”.

Cijelu emisiju pogledajte ovdje!