Vlč. Tomislav Šagud na svojoj se web stranici osvrnuo na misna čitanja na 2. nedjelju kroz godinu (C).

Uvod

Isus je na svadbi u Kani u slici najavio vlastitu svadbu, ženidbu s Crkvom, gdje će učiniti čudo sličnoga karaktera, no tada se voda neće pretvoriti u vino, već vino u krv.

Mesijanska gozba

Glavna je tema današnjeg evanđelja očitovanje Isusa kao božanskog zaručnika koji dolazi spasiti Izraela. Ako želimo shvatiti ovaj događaj, ako želimo razumjeti pomalo nejasan razgovor između Isusa i Marije, moramo zagrepsti u starozavjetnu povijest i obratiti pažnju na slike kojima su proroci najavljivali Mesijin dolazak. Jedna od tih slika prikazivala je Kristov dolazak kao svadbenu gozbu. Prorok Izaija govori da će Gospodin prirediti „gozbu od izvrsna vina” (Iz 25,6) na koju će doći svi narodi; tamo će Bog uništiti smrt (usp. r. 8) i donijeti spasenje (usp. r. 9).

Isus se otkriva kao zaručnik

Današnje prvo čitanje iz proroka Izaije također govori o Bogu koji dolazi kao zaručnik i uzima Izraela sebi za ženu: „Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti” (Iz 62,5). Zanimljivo, u hebrejskom je riječ „graditelj” vrlo slična riječi „sin”, stoga nije toliko jasno koju bi riječ trebalo uzeti u prijevodu. No obje upućuju na ovu teološku istinu: Isus je sin Izraelov koji dolazi kao njegov zaručnik, a ujedno i graditelj – stvoritelj Izraela, ali i graditelj po zanimanju. Isus se najvjerojatnije kao drvodjelja ili tesar bavio građevinskim poslovima.

Isus je sin Izraelov koji dolazi kao njegov zaručnik, a ujedno i graditelj – stvoritelj Izraela, ali i graditelj po zanimanju.

Smisao slike zaručnika

No koji je smisao te slike Boga koji dolazi kao zaručnik uzeti Crkvu k sebi? Na mnogim se mjestima u Starome zavjetu odnos između Boga i Izraela uspoređuje s odnosom unutar braka (usp. Hoš 2,21s). Ženidba je čin sklapanja saveza u kojem se dvije osobe potpuno predaju jedna drugoj te tako nastaje nova obitelj. Usporedba Krista sa zaručnikom i njegova dolaska sa svadbom ima naznačiti kakav savez Isus sklapa s ljudima: savez potpunog predanja i vjernosti čiji će učinak biti stvaranje nove Božje obitelji. Bog u ljudskom rodu ne traži pokorne podložnike, nego supružnika. To mijenja sve, jer takvog Boga i takvog uzdizanja ljudskog dostojanstva nema u drugim religijama i filozofijama. Ovo iz temelja mijenja način na koji gledamo sebe, druge ljude i Boga.

Naš odnos s Bogom i pristup euharistiji treba biti poput odnosa zaručnice prema zaručniku u času vjenčanja, čin potpunog predanja i sjedinjenja s Božjim bićem.

To je i ono čega se prisjećamo svaki put kada slavimo svetu misu: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!” Mi smo pozvani na tu svadbenu gozbu, ali ne kao gosti, jer mi smo Crkva, Kristova zaručnica. Naš odnos s Bogom i pristup euharistiji treba biti poput odnosa zaručnice prema zaručniku u času vjenčanja, čin potpunog predanja i sjedinjenja s Božjim bićem. Na to je mislio sv. Augustin kada je rekao: „Svako je slavljenje [euharistije] slavljenje braka; slavi se vjenčanje Crkve. Kraljev se sin sprema oženiti zaručnicom: Kraljev je sin Kralj sâm, a gosti na svadbi zaručnica.”¹

Ona je bračno sjedinjenje s Bogom – u pričesti Bog i Crkva postaju jedno.

Zaključak

„[K]ao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati” (Iz 62,5). Bog se našem dolasku na misu raduje kao ženik mladenki. Ali kako se osjeća kada se ne pojavimo, kada ga iznevjerimo i ostavimo samog na oltaru? Dolazak na misu sudjelovanje je u vlastitom vjenčanju s Bogom! Još nisam čuo da je nekoj mladenki bilo mrsko ujutro ustati da dođe na svoje vjenčanje ili da je pomislila kako će zaručniku biti draže da umjesto na vjenčanje ode u prirodu i tamo razmišlja o njemu te mu tako pokaže svoju ljubav. Sekularizirani nam svijet, usmjeren isključivo na korisnost, zatvara oči za onu nevidljivu stvarnost, za istine naše vjere, za mistiku. Euharistija nije neki koristan običaj ili psihološka pomoć za nošenje sa svakodnevicom. Ona je bračno sjedinjenje s Bogom – u pričesti Bog i Crkva postaju jedno.