Vlč. Tomislav Šagud, svećenik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu osvrnuo se na nedjeljna misna čitanja na blagdan Krštenja Gospodinova u promišljanju u kojem poručuje da krštenje u Duhu Svetom nije neka posebna duhovnost i nešto rezervirano za nekakve duhovnjake već poziv svakog kršćanina. U cijelosti prenosimo promišljanje vlč. Tomislava Šaguda s njegove web stranice 

Ivan Krstitelj govori kako dolazi Mesija koji će ljude krstiti Duhom Svetim i ognjem. Danas često možemo čuti govor o krštenju u Duhu Svetom. Možda su vas neki i pitali: „Jesi li kršten u Duhu Svetom?” Je li tu riječ o ovom našem običnom krštenju, o krizmi, ili pak o nečemu trećem?

Ivanovo krštenje

Zanimljivo, krštenje Duhom Svetim jedna je od rijetkih stvari koju sva četiri evanđelista spominju. Isusovo rođenje Ivan i Marko ne spominju. Očito je riječ o jako važnoj temi koja, nažalost, predstavlja veliku nepoznanicu brojnim kršćanima.

Počnimo od same riječi krštenje. Ona doslovno prevedena s grčkog znači ‘uroniti’. Ivan je uranjao ljude u vodu. No njegovo krštenje nije bilo sakrament, nego jedna vanjska gesta kojom su ljudi htjeli pokazati da se žele promijeniti. Htjeli su simbolički Bogu reći: “Kao što ova voda pere moje tijelo, ti, Bože, operi moju dušu.” Ivan kaže da je njegovo krštenje samo priprema za ono pravo krštenje koje će Isus činiti, a to je krštenje Duhom Svetim i ognjem.

Što je krštenje Duhom?

Zato bismo krštenje Duhom mogli prevesti kao uranjanje u Duha Svetoga. Tako nekako to opisuju ljudi koji su takvo krštenje doživjeli. Kao da si uronjen u beskrajno strujanje Božjega bića. Preplavljen si njegovom ljubavlju, mirom, radošću, prisutnošću… Ono što se tada događa najbolje ćemo opisati ako to usporedimo s vatrom. Zato Ivan kaže da će Isus krstiti Duhom i ognjem, jer Duh Sveti, poput ognja, radi tri stvari: rasvjetljuje, čisti i štiti.

On se rodio za tebe, on je umro za tebe, uskrsnuo je i poslao Duha za tebe

Jasno nam je kako vatra rasvjetljuje tminu noći. Tako i Duh Sveti čini da u drugom svjetlu vidimo Boga, sebe i svijet. Počnimo od Boga. Svi smo čuli da je Bog ljubav, da je Bog umro za nas. Ali kada si uronjen u Duha Svetoga, spoznaješ ne samo da Bog voli sve ljude nego i to da voli tebe. On se rodio za tebe, on je umro za tebe, uskrsnuo je i poslao Duha za tebe. Nadalje, odjednom spoznajemo istinu o sebi, o svojim grijesima – koliko su grozni i što sve trebamo promijeniti – ali uviđamo i istinu o tome koliko vrijedimo, koliko smo čudesno stvoreni.

Uviđamo također istinu o svijetu oko sebe: što je ono što dolazi od Boga, a što od Zloga. Zato nam misa odjednom postaje neopisivo privlačna, a neka druga mjesta i neki drugi ljudi odbojni – više ne želimo biti u njihovoj blizini.

Duh Sveti osvjetljuje nam stvarnost i uvodi nas u istinu

Te istine spoznajemo duhovnim svjetlom u koje smo uronjeni. To je drukčije svjetlo, ali ne i protivno svjetlu razuma i logike. Sjećam se brojnih trenutka tijekom studija kada bih nakon puno truda shvatio neki teorem ili pravilo, koliko bi mi to radosti donijelo. No to se prosvjetljenje događalo isključivo na razini razuma, radost je bila isključivo tjelesne naravi. Ali kada sam prvi put uzeo Katekizam u ruke i krenuo čitati, sve je to također bilo logično i razumno, no u dubini moga bića nakon svake rečenice odjekivao je Duh Sveti: „Ovo je istina.” Duh Sveti osvjetljuje nam stvarnost i uvodi nas u istinu (usp. Iv 16,13).

Nadalje, vatra čisti. Zlato se u vatri kuša (usp. Sir 2,5). Ako želimo izdvojiti zlato iz rudače, moramo je zagrijati na preko tisuću stupnjeva kako bismo dobili čistu sirovinu od koje kasnije zlatar može raditi predivne predmete. Mnogi koji su doživjeli krštenje u Duhu posvjedočit će da ih je u tom trenutku Bog očistio od mnogih poroka, slabosti, strahova, problema… Koliki su ljudi nakon molitve prestali pušiti, kockati ili lagati, oslobodili se raznih strahova ili noćnih mora. Nisu postali savršeni, ali je dobrim dijelom ono što ih mučilo nestalo, kao rukom odneseno. Duh Sveti nas čisti.

Vatra također štiti. Kada bi pastiri noću bili vani s ovcama, naložili bi veliku vatru, jer vukovi se boje vatre. Isus je naš pastir i naložio je veliku vatru Duha Svetoga oko koje želi da se okupimo kako bi nas zaštitio od demona koji nas žele proždrijeti. Zli nas iskušava i pokušava dohvatiti, ali Duh nas štiti ako živimo svoj život u blizini te vatre.

Kako se krstiti Duhom?

Krštenje u Duhu Svetom nije neka posebna duhovnost ili nešto rezervirano za nekakve duhovnjake. To je poziv svakog kršćanina. Kako ga postići? Neki su čitali o tome, rekli: „Ja bih tako”, otišli na neki karizmatski seminar i doživjeli to. Neki su isto tako napravili, ali nisu to doživjeli. Sjećam se pokojnog profesora Ivančića, koji je kao svećenik susretao župljane koji su mu govorili o krštenju u Duhu, a on nije imao pojma o čemu oni pričaju. Jedne je večeri kleknuo pred Presvetim i rekao Bogu da ne ide odande dok to ne doživi ili će napustiti svećeništvo, jer je očito nešto promašio. Bio je nekoliko sati sam u crkvi prije nego što se u rane jutarnje sate spustilo pomazanje. Doživio je krštenje Duhom Svetim.

Duh puše gdje hoće bilo da ga mi tražimo ili ne tražimo

Neki su bili uronjeni u Duha, a da to nisu ni tražili. Sv. Augustin vidio je Bibliju na stolu, čuo riječi „Uzmi i čitaj”, otvorio Rim 13,13, pročitao dva retka, i to je bilo to. Jedan je branitelj pričao kako je on susreo Boga kada mu je najbolji prijatelj pao na ruke, raznesen od struka naniže, i iste sekunde izdahnuo. U situaciji za koju bi psihologija rekla da će mu možda uništiti život, on je doživio Boga i život dobio. Duh puše gdje hoće (usp. Iv 3,8) bilo da ga mi tražimo ili ne tražimo. Ali svi jesmo pozvani tražiti ga i primiti ga da nas promijeni.

Ovih je dana sunčano, no ako se malo zadržimo na otvorenom, osjetit ćemo da je ipak poprilično hladno. Nekada i naša Crkva tako izgleda. Izvana sve izgleda dobro, imamo sakramente, hodočašća, blagoslove, sve to obavljamo, no zapravo smo vrlo hladni jer nema vatre Duha, jer nismo uronjeni u Božje biće. Takva Crkva ne prosvjetljuje, ne čisti, ne štiti, nego samo zavarava.

Svakome je od nas potrebno krštenje u Duhu

Sveti Toma Akvinski pitao se kako je moguće da netko primi krštenje, bude krizman, pričesti se, a da ne živi vjerničkim životom. Navodi puno razloga, ali zaključuje kako je potrebno „ponovno slanje” koje će probuditi sve te primljene milosti. To je krštenje u Duhu. Toliki dolaze na razgovor k nama svećenicima s problemom: „Udaljio sam se od Boga i ne znam što da radim.” Svakome je od nas potrebno krštenje u Duhu, ponovno slanje, potrebno nam je ući u Božje biće, koje će nas prosvijetliti, očistiti i zaštititi. Amen!