S. Karolina Miljak rođena je 14. studenoga 1950. u Zenici, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu pohađala je u Zenici, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Zagrebu u Gimnaziji “Tin Ujević”. Stupila je u Družbu Klanjateljica Krvi Kristove (ASC) Adoratrice del Sangue di Cristo1967. godine. Prve zavjete polaže 15. kolovoza 1970. Studij teologije započela je u Zagrebu, a nastavila u Rimu na Papinskom Sveučilištu Gregoriana gdje je stekla diplomu iz Teologije i diplomu iz Duhovnosti.

Nakon studija bila je katehistica u Kutini u razdoblju od 1983. do 1987. Rad s Romima započela je upravo u Kutini gdje je otišla podučavati vjeronauk u romsko naselje. “Bio je to rizik zbog nerazumijevanja crkvenih službenika kao i komunističkoga režima, ali pogodna okolnost je bila ta što se nitko nije htio baviti s tom populacijom, pa nisu zanimali niti komuniste te sam mogla dosta nesmetano raditi”, posvjedočila je svojedobno s. Karolina.

Na prijedlog nekih članova Biskupske Konferencije Jugoslavije 1987. godine, poglavari s. Karolinu oslobađaju fiksne nastambe na župi i povjeravaju joj pastoral Roma, pastoral mladih i utemeljivanje laičkih zajednica Krvi Kristove. S. Karolina predložila je da se osnuje Odbor za pastoral Roma pri Biskupskoj Konferenciji Jugoslavije i te iste godine Biskupska Konferencija Jugoslavije osniva Odbor za pastoral Roma pri BKJ, a s. Karolini povjeravaju Tajništvo Odbora, a u dogovoru s Predsjednikom Vijeća za Migracije u Vatikanu s kardinalom Cheliem, mons. Ćiril Kos imenuje je nacionalnom ravnateljicom Biskupske Konferencije Jugoslavije. Umrla je na mjestu neformalne nacionalne ravnateljice za pastoral Roma te voditeljice ureda za pastoral Roma HBK. S. Karolina Miljak obišla je gotovo sva romska naselja na području tadašnje Biskupske Konferencije Jugoslavije kao i romske kampove po predgrađima europskih gradova poput Pariza, Rima, Barcelone i dr. gdje su većinom bili Romi koji su došli s teritorija tadašnje Jugoslavije.

U razdoblju od 1987. do 2013. godine područje rada joj je obuhvaćao pastoral Roma, pastoral mladih: duhovne obnove i ostali oblici susreta s mladima diljem Domovine, tribine za studente, duhovne obnove za laike, duhovne vježbe za časne sestre, duhovne obnove po župama za prvopričesnike i njihove roditelje, za krizmanike i njihove roditelje i kumove, trodnevnice po župama, predavanja duhovnoga karaktera za profesore po školama, predavanja i duhovne obnove za naše iseljenike u Njemačkoj, duhovne obnove po župama uoči pojedinih blagdana koji su se slavili u župi i dr.

Od 1984. sve do danas, s. Karolina sudjeluje na međunarodnim susretima koje organiziraju razna europska tijela, a odnose se na problematiku Roma: Međunarodni Kongresi u Vatikanu – Vijeće za migracije; Međunarodni Katolički Odbor za Rome (Comité Catholique International pour les Tsiganes C. I. T) Francuska, Njemačka, Amerika, Austrija, Češka, Slovenija, Crna Gora, Poljska, Češka, Slovačka, Italija i druge zemlje; Caritasi po Europi,Njemačka, London, Italija, Slovenija i dr.; Susreti Europske biskupske Konferencije – Vijeće za migracije CEE itd.; Susreti koje su organizirala druga tijela izvan Crkve.

Izabrana je također u Upravu Međunarodnog katoličkog Odbora za Rome sa sjedištem u Belgiji, a poslije u Francuskoj, gdje i danas obnaša tu dužnost i sada je već u šestom mandatu kao delegat toga Odbora za Vatikan – Papinsko Vijeće za migraciju.

Od 2003. do 2011. s. Karolina je bila u Novoj Gradiški gdje je s gradskom upravom i školom radila na pokretanju boljeg života za Rome na socijalnom, prosvjetnom i vjerskom području. U to vrijeme imenovana je za Povjerenicu za pastoral Roma Požeške biskupije, na poziciju ju je imenovao požeški biskup Antun Škvorčević, a na toj dužnosti ostala je sve do ponovnog dolaska u Zagreb 2011. Kroz vrijeme boravka u Novoj Gradiški trajno je dolazila raditi u uredu za pastoral Roma na Kaptolu 1, Zagreb, u prostorije kurije mons. Vladimira Stankovića, u kojima je ured smješten, sve do prelaska u zgradu HBK 2012.

Avantura duga četrdesetak godina

S. Karolina Miljak najpoznatija je bila po pastoralu Roma kao nacionalna ravnateljica tog pastorala i tajnica Odbora HBK još od vremena biskupske konferencije bivše države.

Za Hrvatsku katoličku mrežu u intervjuu iz 2020. ispričala je kako je došlo do toga.

Kad sam se vratila sa studija, išla sam u Kutinu, u jednu župu koja je jako bila aktivna. Pokojni mons. Željko Slonjšak mi je stvarno dao otvorene ruke i mogla sam raditi puno i sa svim župljanima. Imala sam djecu od prvog do osmog razreda na filijalama, u centru od petog do osmog razreda, krizmanike, srednjoškolce, studente koji su dolazili preko vikenda doma, obitelji… Jednom sam vidjela da Romi dolaze krstiti djecu, a ja sam mislila da su svi Romi muslimani. Nešto kasnije, kad sam se vraćala s filijale i imala nešto vremena, rekla sam Isusu:

“Ako na semaforu bude zeleno, idem pripremiti misu. Ako bude crveno, ići ću lijevo prema romskom naselju.” Kad sam došla do semafora, bilo je crveno. Kad se uključilo zeleno, skrenula sam prema romskom naselju. Ma, već i prije tog semafora mislila sam da ako odem do njih, možda se nešto i promijeni.

Mislila sam, ako skrenem, možda se nešto i promijeni, a ako ne, ostat će status quo. Kad sam se vraćala, bilo mi je jasno da su Romi prekrasni ljudi, gostoljubivi, dobronamjerni i iskreni. Tada sam shvatila da su ovo prave misije na tlu domaće Crkve i rekla: “Ovdje se ni po koju cijenu ne zaustavljam!” Eto, tako je to počelo.

Zavjeti s. Karoline / Foto: privatna arhiva

Romi čuvaju brojne vrijednosti koje smo mi pokopali

O ljepotama rada s Romima, o prednostima i izazovima, s. Karolina rekla je slijedeće: 

Ljepote su bile u tome što sam krčila jedan novi put koji dotad nije postojao i to je bilo zaista lijepo. Imala sam jedno zadovoljstvo, ono na što Drugi vatikanski sabor poziva, stvaranja novih puteva. S druge strane, u njihovom svijetu sam našla toliko iskonskih primjera tko je čovjek. Naime, Romi čuvaju neke vrijednosti koje smo mi davno pokopali. A izazova je bilo svaki dan, kao i uvijek kada se surađuje s ljudima.

Nedavno sam s jednom institucijom doživjela da mi skoro nisu dali da mi dođe romska obitelj, odnosno glava obitelji i i njegova kći koja je brinula o toj obitelji. Ja sam rekla: “Ako oni ne dolaze, ne dolazim ni ja. Oni nisu maloljetni, nego odgovorni ljudi koji se mogu brinuti za svoju obitelj i možemo s njima zajedno razgovarati o tim problemima.” To je za mene bio jedan od glavnih izazova i drago mi je da je to danas tako, jer Romi ulaze u sve društvene strukture, bez obzira na određeno dostignuće da budu u tim strukturama. Uostalom, svaki čovjek mora rasti, pa tako i oni, ali mi je drago da malo-pomalo oni uspijevaju. Naše je da im damo potporu i da im pomognemo otvarati nove putove i stvarati novi mentalitet, s obzirom na društvene i crkvene strukture.

S klanjateljicama kod Pape / Foto: privatna arhiva

Jezik nije prepreka

S obzirom da svaka etnička grupa Roma praktički ima svoj jezik, nije bilo jednostavno naučiti romski jezik. Tek u Londonu 1971. godine na Prvom svjetskom kongresu Roma dogovoreno je da rromani ćhib bude zajednički jezik. Međutim, više od 90% Roma u Hrvatskoj ne pozna taj jezik, s obzirom da postoje čak dvije varijante jezika. Osim toga, naši Bajaši, koji su većinom katolici, taj jezik uopće ne poznaju, a Romi iz Like ne poznaju nijedan drugi jezik osim hrvatskoga. Kad sam počela raditi s Romima, ta svijest o zajedničkom jeziku nije prodrla ni među Romima, ni u društvo, ni u Crkvu.

S. Karolina i djeca / Foto: privatna arhiva

Cijeli članak objavljen u povodu pedeset godina redovništva s. Karoline Miljak prilažemo u nastavku: