U vrijeme moje mladosti – a ja sam već duboko zašao u šesto desetljeće života – Božić je bio istisnut iz društvene stvarnosti u okvire crkvenih i obiteljskih zajednica. Iako je već desetljećima Božić vraćen i u društvenu stvarnost, to nije nešto osobito doprinijelo kvaliteti naših božićnih proslava. Dapače, čak se usuđujem reći da im je i naškodilo. Božić nam je postao lijepa i sladunjava marketinška božićna bajka, lišena otajstva i stvarnosti onog što je Božić u sebi samome, a prestao biti Božić, osoba Isusa Krista, onaj u kojemu nam se Bog pridružio, postao jedan od nas, da bi s nama, objavljujući nam da nas Bog ljubi, dijelio našu ljudsku sudbinu „u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti“, kako to lijepo izražava ženidbena privola koja je znak te neraskidive i otajstvene ljubavne povezanosti koja se u Isusu Kristu dogodila između Boga i nas ljudi.

Da bismo odoljeli ovoj napasti da nam se Božić pretvori tek u bajku lišenu sadržaja, liturgija božićnog vremena inzistira upravo na sadržaju. Zato nas već treći put u ovom božićnom vremenu vraća u samo središte božićnog otajstva, kao i cijelog otajstva Isusa Krista, onako kako nam ga prenosi evanđelist Ivan u Prologu svoga evanđelja. To otajstvo sažeto je u riječima: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. … I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“. Ovo je središnje otajstvo Božića, ono što Božić čini Božićem i rođenje novorođenčeta povijenog u jaslama sasvim posebnim, jedinstvenim i neponovljivim događajem u ljudskoj povijesti. Isus Krist je jedini od svih rođenih od žene istovremeno i „Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“. Odolijevanje opasnosti da nam se Božić pretvori u bajku preduvjet je za naš osobni ispravni odnos prema Božiću bez kojega nije moguće živjeti istinske plodove Božića, a istinski plodovi Božića su mogućnost da i mi budemo Božja djeca. O tome današnji evanđeoski ulomak govori u riječima: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.

Naglasak je, kao što vidimo, na našem stavu, odnosno našem odnosu prema Božiću. To hoćemo li živjeti istinske plodove Božića ovisi o tome hoćemo li biti među onima koji Isusa Krista „primiše“ i kojima on „podade moć da postanu djeca Božja“ ili među onima koji ga „ne primiše“. Božić se dogodio jednom u punini vremena, kako to ističe Sveto pismo. Mi ga sada otajstveno slavimo i liturgijski činimo prisutnim u svakom Božiću. Plodovi Božića međutim više ne ovise o Bogu. Bog je sve učinio što je trebalo i to milosno nastavlja činiti do kraja vremena za nas i sve ljude. Sada sve ovisi o nama, odnosno o tome jesmo li mi pristali na to da nam Božić postane i ostane lijepa i sladunjava božićna bajka ili smo se i o ovom Božiću potrudili da nam progovori „Riječ“ koja u početku „bijaše i bijaše u Boga i … bijaše Bog“ i koja u vremenu „tijelo postade i nastani se među nama.“ I, dakako, ovisi i o tome koliko i kako smo nakon toga u skladu s tim živjeli, odnosno jesmo li poput Ivana Krstitelja po onom što govorimo bili u svijetu i vremenu u kojemu živimo glas koji svjedoči za „Riječ“ i jesmo li po onom što činimo bili svjedoci onog koji je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“.