Status patra Ike prenosimo u cijelosti:

Kao bogoslov sam, osobito u dane neposredno pred Božić, potajice svraćao u “birtije” najnižeg društvenog ugleda. One u kojima se okupljaju alkoholičari razorenih brakova koje su žene ostavile i otišle s drugima, koji su prokockali svoju imovinu, povukli loše poslovne poteze, i koji o tome pričaju bez uvijanja, i koji se ne ljute kad im se drugi rado toga rugaju.

Nisam baš sebi znao objasniti zašto mi to treba ili zašto želim društvo takvih ljudi, ali silno mi je bilo ugodno pričati s njima. Oni su imali nešto što ja nemam. A tako je i danas: Kad god posjetim zatvorenike i ljude koji su ogrezli u svim posrnućima ovoga svijeta, uvijek doživim opuštajuću atmosferu. Ili puku sirotinju, ili beskućnike, ili izbjeglice…

Oni su na neki način poraženi, pa ne mogu tako lako nasjesti na napast taštine i oholosti, čak i kad je u njima ponos ostao sačuvan. Svi svima smiju sve reći, i nitko se ne vrijeđa. Susret s ljudima koji bez kompleksa govore o svojim bankrotima, ovisnostima, porazima, svojim krađama, provalama, … o tome kako su prevarili druge ili kako su glupo nasjeli na prevare, jako me opušta.

Što je to što je u njima ono ljudsko, a što nestaje kod ovog taštoga svijeta, koji se zavlači u sve pore „elitnog“. I među kler. I među onaj redovnički. A da ne pričam o političkom, znanstvenom, kulturnjacima i gospodarstvenim elitama. I drugima, ako takvi postoje. Koliko se samo lažemo, koliko smo samo prijetvorni? Pljušte zagrljaji, poljupci, komplimenti..

„Draga, kako krasna haljina, gdje si bila kod frizera? Jesi li to smršavila? Što si ti meni danas zgodna! Pa ti kao da si 20 godina mlađa.“

Ili: „Kako si mu ono odbrusio, svaka čast! Takav govor dugo nisam čuo. Ti se ne daš, pa ti ne stariš. Volim taj tvoj stil… Pa mi ćemo čuda napraviti, gdje ti je kraj.“

Ili, „Oče biskupe, koja krasna propovijed! Baš sam uživao…“, ili; „Patre, krasno ste ono, krasno ovo napravili, vi činite čuda.“

Znam da me lažeš, ali doći ću i sutra. Ta, zato dam i danas došao…

Prijatelj prijatelju, sin ocu, otac sinu, kolega kolegi, Brat bratu… To vam dođe kao neko bratoubojstvo. Bratoubojstvo podilaženjem i pohvalom. Samo da se svojim samopredodžbama vinem u elitu.

Elita kao takva, po sebi nije pogubna sve dok se ne dogodi elitizam. Bez obzira o kakvoj se eliti radi, ako sebe počnem doživljavati kroz tu svoju “izvrsnost” padam u napast da sebe kao osobu počnem smatrati vrjednijim od drugoga, I to počinje destrukcija. Ta, htjeti biti elita u očima ovoga svijeta, to je tako primamljivo… A zapravo, tako neljudski.

Elite su stoga često posebno iskvarene. I jalove. Jer se hrane pohvalama, komplimentima, nasladama nad slabijima; stalno kupuju iste… i tako postaju svoja negacija. One su u duši iskvare – u svom principu. Iskvare se tako da, zaljubljene u sebe – u svoje podvige, u svoja herojstva i junaštva, u svoje uspjehe, a nadasve u svoje pozicije i društvene statuse – postanu jalove u onome u čemu bi baš trebale donositi ploda: u služenju, brate mili. Bezosjećajne za druge, svoju taštu slavu prometnu na prvo mjesto. I učas zaborave ono temeljno poslanje radi kojega su u sve krenuli.

Nagledao sam se i nagledao, nekad tako dobrih i dragih ljudi koje danas prepoznati ne mogu, jer ih je pomama za društvenim statusom i perfidno zapakiranim elitizmom izobličila do neprepoznatljivosti. I neupotrebljivosti.

Elite su uvijek papirnata igračka valova za vraga. Možda ste najveći humanist na svijetu? I primite priznanje i nagradu kao najveći humanist. I eto vam mreže oko vrata. Možda ste najveći branitelj u Hrvatskoj? I primi vas predsjednica, premijer, kardinal… O, čuvaj se od toga dana! Možda si najbolji pastoralac, propovjednik, borac za ljudska prava, što li već… i nacrtaš se redovito u prvim redovima kao takav… I eto početka kraja svega što si do tada činio.

“Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…”

To je tako žalosno.