Na svetkovinu Bogojavljenja iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Filipovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima i dekana Županjskog dekanata. Preč. Josip Filipović, između ostalog, ističe: "Blagdan Bogojavljenja podsjeća nas na to da svatko od nas ima dar koji može darovati Kralju nad kraljevima. Ne moramo imati ni zlata, ni tamjana, ni skupocjene pomasti da bismo ih darovali Isusu. Dovoljno je da imamo srce otvoreno za njega i njegovu poruku ljubavi, te da ljubav kojom On nas ljubi darujemo jedni drugima."
Jedan je pisac napisao priču naslovljenu „Mudri čovjek“. Ta priča govori o četvrtom kralju koji se trebao doći pokloniti novorođenom djetetu u betlehemskoj štalici. Ime tog kralja bilo je Artaban. Spremajući se na put, Artaban je uzeo sa sobom vrećicu dragocjenog kamenja koje je želio darovati malom Kristu Kralju. Idući na mjesto sastanka s ostalom trojicom kraljeva, Artaban se putem zaustavio kako bi pomogao jednom siromahu. To njegovo kratko zaustavljanje bilo je dovoljno da zakasni na dogovoreno mjesto sastanka s drugim kraljevima. Artaban ih nikada nije sustigao na putu u Betlehem. Kad bi se zaputio za njima, ugledao bi jadne i uboge te se zaustavljao da im pomogne i dadne nešto od svoga dragocjenog kamenja iz vrećice. Na kraju je razdijelio sve drago kamenje koje je ponio sa sobom. Priča ide kraju i kaže nam da je Artaban osiromašio i ostario te da nikada nije ostvario svoj san da susretne Kralja nad kraljevima i pred njega stavi svoj dar, svoje drago kamenje.
Cijeli svoj život želio si me pronaći i susresti. I susretao si me. Toliko si mi se puta poklonio u svim onima koje su nahranio, napojio i obukao
Ova priča, braćo i sestre, mogla bi se ovdje zaustaviti. A da se ovdje zaustavi, bila bi tužna i bez svoga smisla. To bi bila priča o čovjeku koji nikada nije ostvario svoj san, svoju veliku životnu želju, bila bi to priča o promašenom životu. No, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, već kao starac, Artaban se nalazio u Jeruzalemu. Toga dana u gradu je bila velika strka. Nekog su čovjeka osudili na smrt razapinjanjem. Kad je Artaban susreo čovjeka koji je izmrcvaren nosio drvo križa, shvatio je da gleda Kralja nad kraljevima. U tom trenutku čuo je glas koji mu je govorio: „Cijeli svoj život želio si me pronaći i susresti. I susretao si me. Toliko si mi se puta poklonio u svim onima koje su nahranio, napojio i obukao. Toliko si me puta darivao u svima onima kojima si pružio ono najvrjednije – ruku, osmijeh, pogled. Tvoj život nije uzaludan. Tvoj život nije promašen. Tražio si me, i puno me puta pronašao u ljudima oko sebe.“
Priča o četvrtom kralju, priča je o običnom čovjeku, čovjeku koji čitav svoj život traga za Bogom i nalazi ga oko sebe – u ljudima, u braći i sestrama. Kroz dobrotu i ljubav. Blago onome koji se može prepoznati u ovoj priči. Možemo li se i mi nazvati ‘četvrtim kraljem’, to svatko od nas najbolje zna.
Blagdan Bogojavljenja podsjeća nas na to da svatko od nas ima dar koji može darovati Kralju nad kraljevima. Ne moramo imati ni zlata, ni tamjana, ni skupocjene pomasti da bismo ih darovali Isusu. Dovoljno je da imamo srce otvoreno za njega i njegovu poruku ljubavi, te da ljubav kojom On nas ljubi darujemo jedni drugima.
Jasle, simbol siromaštva, jasno nam pokazuju kako čovjek nije malen ako je siromašan, da nije nesretan ako nije bogat, da ne mora mrziti svako svoje sutra ako je u neimaštini
I sam je Bog svojim rođenjem pokazao kako nije sve u zlatu i srebru, kako nije sve u posjedovanju, nego ponajprije u ljubavi. A ta se ljubav najljepše očitovala u skromnoj štalici i još skromnijim jaslicama. Jasle, simbol siromaštva, jasno nam pokazuju kako čovjek nije malen ako je siromašan, da nije nesretan ako nije bogat, da ne mora mrziti svako svoje sutra ako je u neimaštini. Ima li boljega primjera od samoga Boga, koji nije odabrao kraljevske dvorove koji mu i doliče, već priprostu štalu na kraju grada. Već prvim svojim zemaljskim udisajima maleni je Bog supatio s najmanjima i najbjednijima. Već od svoga rođenja On je bio njihov Bog po kojem će im zasjati neprolazno bogatstvo. Ni štala ni jasle nisu ga obeshrabrile da nas prije svega ljubi, ljubi beskrajno, ljubi do kraja.
Promatrajući nebo, Sveta tri kralja otkrila su zvijezdu koja ih je svojim sjajem vodila do novorođenoga Kralja. Za vrijeme II. svjetskog rata jedan je američki vojnik noću čuvao stražu. Na stražarskom mjestu, promatrajući zvjezdano nebo, napisao je kratko u svoj dnevnik: „Bože, meni su rekli da ti ne postojiš. Ali promatrajući tvoje zvjezdano nebo, vidim da su me prevarili. Sprema se strašna bitka. Možda ću već sutra doći k tebi, zato ti želim reći – Bože, ja vjerujem u tebe, ja te volim.“ Nedugo nakon toga ovaj je vojnik poginuo na bojištu. No, poput Sveta tri kralja, promatrajući zvjezdano nebo, otkrio je Boga, Boga koji je LJUBAV. I on se, poput tri kralja, iz ljubavi poklonio Ljubavi.
Na nama je da svoj pogled odlijepimo od ovozemaljske prolaznosti, da pogledamo gore, prema nebu
Betlehemska zvijezda visoko stoji i danas i svojim svjetlom zove ljude sa svih strana svijeta. Svaka dobronamjerna duša ima pristup Spasitelju. I nama se, dragi prijatelji, danas javlja zvijezda vodilja, kao one noći kraljevima, želeći svakoga obasjati i ogrijati dobrotom. Na- žalost, često smo zaslijepljeni ovim svijetom, i svoj pogled svraćamo k zemlji, umjesto da pratimo zvijezdu koja pokazuje put u Betlehem. Na nama je da svoj pogled odlijepimo od ovozemaljske prolaznosti, da pogledamo gore, prema nebu. Jer naša je zvijezda vodilja, koja nas vodi k Bogu, svako naše dobro djelo, naše sklopljene ruke i izgovorena molitva, svaka naša sveta misa, naša pomoć čovjeku u potrebi, ljubav iskazana onima pored nas. Naša zvijezda vodilja u svakoj je u lijepoj riječi i iskrenom razgovoru s osobom do nas, u predanosti i marljivosti na radnom mjestu, u mirenju s nekim s kime smo u svađi, u marljivu učenju i studiranju ili pak u strpljivu podnošenju bolesti. Naša je zvijezda vodilja u ljubavi kojom opraštamo, u radosti koju dijelimo, u miru koji stvaramo. U čovjeku pored nas koji je naš brat, naša sestra, i poput nas Božje stvorenje, Božje dijete. Prepustimo se toj zvijezdi ili, bolje rečeno, tim zvijezdama naše vjere, da nas dovedu k Bogu.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.