Naše su riječi samo odgovor na već postojeću povezanost. Ne opažamo je lako. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. Prije riječi i prije šutnje, samo prisuće je dovoljno da se nađemo u odgovornosti za drugoga. Riječ odgovara na prisuće drugoga. Šutnja neuspješno niječe to prisuće. Nema ničega tako izazovnoga i otajstvenoga kao jednostavno prisuće drugoga čovjeka.
Teško je šutjeti u nečijem prisuću, kaže Emmanuel Levinas u jednom razgovoru. Ovo možemo kušati gotovo svakodnevno. Dovoljna je pozornost na vlastitu nutrinu u svakodnevnim susretima s drugima. Nađemo se nekim slučajem na istom mjestu s nekim nepoznatim. Sjedimo u istom autobusu ili čekamo u istom redu. Uvijek netko nešto kaže i drugi nešto odgovori. Manje je važno što netko kaže, a puno važnije da uopće neka riječ bude rečena, da govorom odgovorim na prisutnost drugoga. Samo je kazivanje, bez obzira na sadržaj kazanoga, priznanje drugoga. U kazivanju običnih, naoko nevažnih sitnica, drugi je već priznat kao sugovornik. Izmijeniti nekoliko naizgled nevažnih riječi ili ući u neki površni i usputni razgovor nije samo priznanje drugoga. Ono je i preuzimanje odgovornosti za drugoga. Težinu šutnje osjetimo kada se iz nekoga razloga suzdržimo od govora, piše fra Ante Vučković za portal Svjetlo riječi.
Manje je važno što netko kaže, a puno važnije da uopće neka riječ bude rečena, da govorom odgovorim na prisutnost drugoga.
Što se dogodi kada zašutimo u prisuću drugoga ili kada naiđemo na njegovu nijemost? To su trenuci kada najbolje kušamo težinu šutnje. Šutnja sama po sebi nije teška. Teška je u prisuću drugoga. Težina ne dolazi od nijemosti. Nastaje od zahtjeva koji se pojavljuje istodobno s prisućem drugoga i od mene traži da odgovorim riječju. Inače šutnja nije teška. Naprotiv! To je toliko hvaljena ljudska sposobnost ulaska u odnos s otajstvenom prisutnošću nevidljivoga Boga kao i sposobnost nijemoga udivljenja pred čudesnošću stvorenja. Na vrhu planine, primjerice, šutnja s drugim ne pada teško ukoliko smo u stanju zajedno uroniti u trenutak kada se cijeli bitak pokazuje u svojoj ljepoti. Tada šutnja nije nijemost pred drugim niti uskraćivanje priznanja. Ona se pretvara u svečanost bitka i nijemu proslavu čudesne ljepote stvorenja. Proslava bez riječi. Liturgija nijeme zahvalnosti Stvoritelju. Biti je dovoljno. Biti s drugim u šutnji na ovakav način je privilegirani način ljudskoga odnosa.
Inače šutnja nije teška. Naprotiv! To je toliko hvaljena ljudska sposobnost ulaska u odnos s otajstvenom prisutnošću nevidljivoga Boga kao i sposobnost nijemoga udivljenja pred čudesnošću stvorenja.
Šutnja je teška kada s drugim ne dijelimo svijet, a u blizini smo. Zapravo, teška je ako ne želimo odnos. Još je teža ako smo blizu po krvi, pripadnosti nečem zajedničkom, a ne govorimo. Tada smo i u proturječju. Pripadamo istom svijetu, a to ne želimo i šutnjom niječemo. Spada u težu vrstu međuljudskoga kažnjavanja ako nekoga ne pozdravljamo i ne ulazimo u obične razgovore. To činimo zbog različitih razloga. Osjećamo se povrijeđeno, primjerice. Ili izigrano. Izbjegavamo komunikaciju jer ne želimo nove povrede. Štitimo se. Šutnjom dajemo do znanja. Mislimo da je sve jasno i da su riječi suvišne pa šutnjom kažnjavamo drugoga zbog podnesene nepravde. Odbijamo komunikaciju. Donijeli smo sud i izvršavamo kaznu. Šutnja teško pada onome koga kažnjavamo, ali ni nama ne pada lakše. I sebi smo oduzeli pravo govora. Nametnuli smo nijemost samima sebi posvuda gdje bi iz nas htjela riječ.
Umjesto razgovora s drugim, vodim nutarnji dijalog sa samim sobom.
Život nas nije oslobodio prisuća drugoga, ali mi ga ne želimo. Ne možemo ga izbjeći, ali mu svojom šutnjom dajemo do znanja da nije dobrodošao. Šutnja nije laka. Odnosi nam snagu i pozornost. Moramo biti na oprezu da ne prekršimo zabranu riječi. A riječ hoće vani. Ponekada je već na vrh jezika i jedva je zaustavimo. Umjesto razgovora s drugim, vodim nutarnji dijalog sa samim sobom. Prisuće drugoga traži riječ, a ja šutnjom dajem do znanja ili kažnjavam drugoga pa iznutra to samom sebi trebam još jednom opravdati. Tako oštre razgovore koje ne želim ili ne mogu voditi s drugim preselim u nutrinu. Neprimjetno pustim nepoželjnoga drugoga u svoju nutrinu. Nije lako šutjeti u nečijem prisuću. I nema šutnje bez posljedica.
I nema šutnje bez posljedica.
Evanđelisti bilježe dvije vrste Isusove šutnje. Najpoznatija je ona pred Velikim svećenikom i pred Pilatom. Bio je optužen. Ispitivali su ga, a on je šutio. Njegov je život naoko bio u njihovoj ruci, a on nije odgovarao na njihova pitanja. Njegova je šutnja bio njegov način davanja do znanja. Šutio je i šutnja je bila odgovor. Svojom šutnjom im je uskratio da u njegovim riječima pronađu razlog osudi.
Drugi put je šutio kada je za njim vikala Kanaanka i molila ga da joj oslobodi opsjednutu kćer. Njezina je vika njegove učenike dovela do ruba izdržljivosti. Njegova im je šutnja bila još teža. No, u daljnjem razvoju događaja opažamo kako je njegova šutnja ovoj ženi pomogla da promijeni i svoj pogled na svoju kćer i razumijevanje same sebe. U početku je mislila da je njezina kći problem, a Isusovom je šutnjom otkrila da problem postoji između njih dvije, u njihovu odnosu i da se rješenje tiče i jedne i druge.
Nema ničega tako izazovnoga i otajstvenoga kao jednostavno prisuće drugoga čovjeka.
Mi smo bića odnosa. Naši odnosi nisu naknadno povezivanje odvojenih bića. Povezani smo prije nego izgovorimo ijednu riječ. Naše su riječi samo odgovor na već postojeću povezanost. Ne opažamo je lako. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. Prije riječi i prije šutnje, samo prisuće je dovoljno da se nađemo u odgovornosti za drugoga. Riječ odgovara na prisuće drugoga. Šutnja neuspješno niječe to prisuće. Nema ničega tako izazovnoga i otajstvenoga kao jednostavno prisuće drugoga čovjeka.