Zagrebačka biskupija utemeljena je 1094. godine poveljom ugarskog kralja Ladislava koji je tim potezom želio učvrstiti svoju novostečenu vlast nad Posavskom Hrvatskom, piše povijest.hr.

Novoosnovana biskupija podvrgnuta je prvo nadbiskupiji u Ostrogonu, a zatim Kaločkoj nadbiskupiji. Još od 13. stoljeća zagrebački biskupi nastoje da se zagrebačka biskupija uzdigne u nadbiskupiju i tako izuzme ispod ugarske crkvene hijerarhiju. Sve do sredine 19. stoljeća to su sprječavale razne političke zavrzlame.

Pitanje se ponovo aktualizira za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda kada po tom pitanju urgira Hrvatski sabor, kojim je tada predsjedao zagrebački biskup Juraj Haulik u svojstvu banskog namjesnika. Nakon što su 1848. godine prekinuti državnopravni odnosi između Hrvatske i Ugarske ban Jelačić osobno u Beču traži osnivanje zagrebačke nadbiskupije.

Napokon 12. kolovoza 1850. car Franjo Josip potpisuje odredbu kojom se zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta je Stolica odgađala konačno rješenje još dvije godine.

Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade te konačnom zauzimanju papinskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je riješio papa Pio IX. koji je 11. prosinca 1852. godine izdao bulu Ubi primum placuit kojom je uzdignuo Zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije i odredio da grad Zagreb, odnosno crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njezinim sjedištem.

Novoj su Zagrebačkoj nadbiskupiji kao metropoliji podložne bile biskupije u Đakovu (Bosansko-srijemska biskupija), Senju (Senjsko-modruška biskupija) i Križevcima (Grkokatolička biskupija).

Papinski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. svibnja 1853. godine u zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika.