“Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. “Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.” (Matej 7, 24-27)

Refleksija

Kada razmišljamo o kući, mislimo na stabilnost, piše Aleteia. Kuća je nešto definitivno, trajno, postojano. To je mjesto gdje se stvaraju sjećanja. Kad se prisjetimo kuće u kojoj smo odrasli, duga ljeta iz djetinjstva izgledaju beskrajna, kuća je uvijek prisutna pozadina u kojoj se skrivaju sva naša rana, formirajuća iskustva — i dobra i loša: naša prva tuča, prvi poljubac, prijatelji koje smo stekli, prijatelje koje smo izgubili.

Međutim, velike su šanse da naš dom iz djetinjstva više nije tu. Ta stara sjećanja više ne pripadaju stvarnom mjestu na koje se čovjek može vratiti. Ulice su nestale. Zgrada je urušena, kuća prodana ili srušena, drvo posječeno. Naši prijatelji su raštrkani po cijelom svijetu, a naši roditelji možda nisu među živima. Takav je, uostalom, život. Ljudi se sele negdje drugdje. Gradovi se mijenjaju. Gradovi rastu ili nestaju.

Prije ili kasnije, kuće više nisu tako postojane. Oni koji su pretrpjeli rat, tragediju, raseljavanje, beskućništvo, migraciju, dobro znaju da doživotna sjećanja ne mogu ovisiti o tome postoji li nešto (kuća, drvo, ulica) što nas podsjeća na to tko smo i na one koje volimo i koje smo voljeli.

Baš kao što su naši životi ispunjeni sjećanjima, oni su također satkani od navika. Razotkrivajuće je shvatiti da su riječ navika i stanište doista etimološki povezane. Mi smo ono što radimo — čak štoviše, mi smo ono na što smo navikli raditi.

Neka ovo razmatranje bude stalni podsjetnik da navike, poput kuća, mogu biti ili trajne (sagrađene na stijeni) ili privremene (sagrađene na pijesku). Uzimati naše dobre navike zdravo za gotovo i nadati se da će naše loše navike jednostavno nestati, naivno je i (ovo su teške riječi Evanđelja) glupo. Kao i kod uspomena, neophodan je namjeran napor da se očuvaju jedna, a druga se riješe. Nije to samo stvar slušanja, već i djelovanja u skladu s tim.

Molitva
Pokreni svoju moć, Gospodine,
i dođi nam u pomoć silnom snagom,
da ono što naši grijesi ometaju
milost tvoga milosrđa može požuriti.
Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome,
koji živi i kraljuje s Tobom u jedinstvu Duha Svetoga,
Bog, u vijeke vjekova.