Župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud objavio je na svojoj web stranici promišljanje na temelju nedjeljnih čitanja na prvu nedjelju došašća, u kojima se osvrće na pripremu za dolazak Isusa Krista na ispravan način. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Počeo je advent, bliži se Božić. Koje su naše prve asocijacije? Bor, lampice, svijeće i blještavilo, debeli džemper i topla dekica, miris cimeta i klinčića, sarme i bunceka… Uglavnom, vrlo pozitivne i ugodne misli, no nažalost potpuno promašene. Današnji evanđeoski odlomak pred nas stavlja njihovu suprotnost: bezizlaznu tjeskobu, strah i prijetnje. Ipak, Crkva nije Grinch koji želi ukrasti toplinu i radost iščekivanja Božića, nego nas odabirom ovih čitanja želi za Božić ispravno pripremiti.

Ipak, naša vjera nije samo sjećanje na davne događaje nego i iščekivanje jednog budućeg događaja: Isusova ponovnog dolaska

Dvostruko iščekivanje

Došašće je uvijek razdoblje dvostrukog pripremanja za Isusov dolazak. S jedne strane, pripremamo se obilježiti Isusov prvi dolazak na svijet: čitamo iz Pisma o najavi njegova rođenja, gledamo filmove na tu temu, pravimo jaslice, predstave, pjevamo prikladne pjesme… Kroz te pripreme pokušavamo ući u taj događaj, to otajstvo koje se jednom davno dogodilo i zauvijek promijenilo svijet. Trudimo se da otajstvo Božjega rođenja i nas dotakne i promijeni kako bismo bili bolji ljudi, bolji kršćani. Ipak, naša vjera nije samo sjećanje na davne događaje nego i iščekivanje jednog budućeg događaja: Isusova ponovnog dolaska. Zato je došašće također vrijeme kada pomno razmatramo svoje živote, ispitujemo savjest, vrijeme kada dodatno bdijemo i molimo kako bismo bili spremni, kada Isus ponovno dođe, pogledati ga u oči i reći: „Evo me. Dao sam sve od sebe kako bih postao svet!“ Tko od nas to može iskreno reći? Nitko – i to je velik problem.

Tko će od nas u taj dan imati hrabrosti, kako piše u Evanđelju, „uspraviti se i podignuti glavu“ (Lk 21,28), ponosan na život koji je živio?

Današnji je navještaj jedna velika pljuska i otrežnjenje koje nam je svima potrebno. Suočava nas sa surovom činjenicom da kraj svijeta dolazi. Možda sâm svijet neće minuti za našega života, ali svakome od nas vrlo brzo može doći njegov kraj. Puno će ljudi umrijeti ovoga došašća, a da to nisu planirali. Tko će od nas u taj dan imati hrabrosti, kako piše u Evanđelju, „uspraviti se i podignuti glavu“ (Lk 21,28), ponosan na život koji je živio? Ili ćemo čiste savjesti radosno stati pred Isusa ili će to biti trenutak bezizlazne tjeskobe, straha i prijetnje. Ne zbog toga što bi nas Isus htio kazniti, nego zato što će doći đavao da naplati sve ono što smo od njega za života dragovoljno primili. To je prijetnja o kojoj Isus govori.

Pazite i bdijte

Stoga nas upozorava da pazimo da se to ne dogodi: pazite „da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“ (r.34). Zašto su baš ta tri zla navedena? Proždrljivost i pijanstvo – to bi nam trebalo biti jasno – predstavljaju hedonistički način života, trčanje za sebičnim užitkom i potpuno zanemarivanje svega drugoga. Pod pojmom životnih briga prepoznajemo sve pretjerane odgovornosti, rastresenosti, radoholičarstvo i opterećenost poslovima ovoga svijeta. Riječ je o vrlo lukavoj zamci u koju upada velik broj ljudi koji žele živjeti svoju vjeru. To je stanje stalne jurnjave, obavljanja raznih zadataka i davanja sebe drugima, ali tako da pritom zanemarujemo ono što je puno važnije – vlastiti duhovni život: molitvu, trenutke sabranosti, čitanje Svetog pisma, duhovno štivo…

Ispada da se u adventu najmanje bavimo sobom i svojim odnosom s Bogom, a stalno nečim drugim

Advent je vrijeme koje Crkva stavlja pred nas kako bismo svjetovne stvari malo ostavili postrani i posvetili se obnovi svoga duha, a đavao to vrijeme pretvara baš u ono na što je Isus upozorio: u cjelodnevnu strku, jurnjavu, gužvu, stres, peglanje kartica, peglanje stolnjaka, pospremanje, kićenje, čestitanje… Ispada da se u adventu najmanje bavimo sobom i svojim odnosom s Bogom, a stalno nečim drugim.

Došašće se pretvorilo upravo u ono što nam je Isus naložio izbjegavati pod svaku cijenu: proždrljivost, pijanstvo i brige za svjetovne stvari

Nedavno sam bio kod kuće i moj brat je, listajući katalog jedne robne kuće, rekao: „Hm, vidi ovo… Usred mnoštva orašara i Djeda Mrazova potkrale su se i jedne jaslice!” Ako upalimo televiziju ili otvorimo novine, vidimo kako nas svi pripremaju za Božić govoreći o novim receptima, popustima u dućanima, narodnim običajima, o najboljim štandovima s kuhanim vinom i božićnim pivom… Došašće se pretvorilo upravo u ono što nam je Isus naložio izbjegavati pod svaku cijenu: proždrljivost, pijanstvo i brige za svjetovne stvari. Molitva, pokora, ispovijed, odricanje… sve to nije ni blizu našim mislima. Nema ničega lošega u čaši kuhanog vina, uživanju u lampicama ili u kupovini poklona, ali to su sporedne stvari, a u sporednim se stvarima uživa nakon što smo one glavne obavili. Zato nas Isus upozorava: Ne dajte se zavesti! Najprije molitva, pokora, odricanje i okretanje Bogu od svakodnevice u kojoj Boga nema, a tek potom sve drugo.

Ovo što sada imamo, to je proždrljivost i pijanstvo u Zagrebu. Takvo što možemo imati svaki dan u godini, nemojmo to nazivati adventom!

Zaključak

Počinje još jedan Advent u Zagrebu. Ali što bi bio advent u Zagrebu na koji bismo mi kršćani zaista mogli biti ponosni? Kada bi na svakom uglu stajala osoba koja čita Božju riječ, tako da je prolaznici mogu čuti; kada bismo, umjesto traženja sniženja, nekom siromahu kupili metar drva; kada bismo, umjesto na klizanje, otišli posjetiti nekog u staračkom domu… to bi onda bio pravi advent u Zagrebu. Ovo što sada imamo, to je proždrljivost i pijanstvo u Zagrebu. Takvo što možemo imati svaki dan u godini, nemojmo to nazivati adventom! No nije sve tako crno. Ispovijedi i zornice u našem narodu još žive. Štoviše, iz godine u godinu rastu, što znači da u nekim stvarima ipak slušamo Isusa: bdijemo i molimo. Ali tek kada duhovna stvarnost iščekivanja Kristova dolaska prodre u svako područje našega života, moći ćemo to zaista nazvati pravim adventom.