Kako pripremiti dom za predbožićno vrijeme?

Na prvom mjestu treba podsjetiti što je božićno vrijeme, koje počinje misom polnoćkom. Zato se božićni ukrasi u bitnom razlikuju od adventskih. Advent u crkvenoj tradiciji nije vrijeme ukrašavanja, nego vrijeme “siromaštva” i mira, a tako bi trebao izgledati adventski prostor ili adventski ukrasi. U svom izvornom obliku adventski vijenac je bio suhi panj na kojem se pale četiri svijeće bez ukrasa, kamoli nekakvih zlatnih kuglica ili pozlaćenih šiški. Kićenje ipak pripada božićnim ukrasima, koji su najsjajniji i najljepši jer Božiću pripada svečanost i slavlje.

Vrijeme adventa ipak je bazirano na dva temelja – da svakog jutra ustajemo ranije i dio svoga sna darujemo Gospodinu sudjelovanjem na misama zornicama. A iz nedjelje u nedjelju palimo jednu po jednu svijeću po svijeću, kako bismo rastjerali mrak i dočekali rođenje Novoga Sunca, odnosno Isusa Krista.

Pojam adventa i ukrašavanja ne idu zajedno, zato se božićne svjećice ne bi trebale paliti u adventu nego tek na Badnjak uvečer, kad iščekujemo rođenje Isusa Krista.

Pjesme pak koje pripadaju božićnom vremenu također se ne bi trebale pjevati u adventsko vrijeme. Advent bi trebao uistinu biti vrijeme kada se pripremamo za ono što će nam biti darovano, za najveći dar koji smo dobili kao čovječanstvo. Iako su u trgovinama u ponudi crvene, bijele, žute, plave i šarene svijeće, kod kuće na stolu primjereno je postaviti ljubičaste svijeće zato što se i u liturgiji koristi ljubičasta boja. Ona označava vrijeme iščekivanja koje je pred nama. Zato i mi u crkvama postavljamo ljubičaste svijeće.

Živimo li u posljednjim vremenima?

Ne postoje takva posljednja, “posljednja” vremena za nas. Crkva posljednja vremena živi otkad je Krist uzašao Ocu, odnosno otkad je Duh Sveti sišao na apostole i Mariju. Mi živimo u iščekivanju Kristovog dolaska u slavi i ne znamo ni dana ni časa kad će se to dogoditi. Na nama je da ostvarimo svoj život u ovome svijetu, da razvijamo talente i dijelimo ljubav sa svakim čovjekom ovoga svijeta.

Počnimo u tome od vlastitih obitelji, preko svih ljudi koje susrećemo tako da, bez obzira na sve događaje koja promatramo u svijetu, od potresa, epidemije, nevolja i lažnih proroka, shvatimo da zapravo nismo mi ti koji će suditi ovome svijetu, nego oni koji se trebaju brinuti da budemo dostojni Krista kada On dođe.

Krist kaže: ‘Budni budite, jer ne znate ni dana ni časa.’ Mi smo pozvani Boga dočekati u svom domu u svom najboljem izdanju, pomireni s Bogom. Zato nam je dao sakramentalni život da živimo euharistiju koja je slika onoga što će se dogoditi, zajedništva čovjeka i Boga. Pozvani smo ne živjeti u strahu, nego ponosni na svoja djela i ostvariti se kao osobe, osobito u svom odnosu s Bogom i bližnjima te se uvijek radovati Božjem milosrđu po kojemu se spašavamo.

Je li veganska prehrana grijeh?

Grijeh svakako nije. Svaki čovjek može birati što će jesti, a Bog nam je uistinu u prirodi dao toliko obilja. Naša domovina itekako obiluje biljnim i životinjskim vrstama koje su nam dio našeg svakodnevnog menija, ovisno o vremenu kroz godinu. Postoje osobe koje slobodnom voljom izaberu takav način prehrane ili kojima je takav način prehrane propisan radi zdravlja. Ali uvijek se radi o motivu iz kojeg se to čini. Mala je razlika između posta i dijete. Razlika je zapravo u nakani. Ako to činim iz nekog zavjeta ili molitve, ako činimo kao dar svoga života, onda je to post koji je Bogu ugodan. Ako to pak činimo radi svog fizičkog izgleda ili samo zdravstvenih tegoba, onda će to biti dijeta.

Na prvom mjestu potičemo na promišljanje o nakani zbog koje se nešto radi.

S druge strane, živimo kao djeca Božja i u slobodi je najmanji problem čime ili kako ćemo se hraniti, ukoliko to ne utječe na naše zdravlje. Ne vidim da u tome na bilo koji način utječemo na slobodu drugih i to mora biti slobodna odluka. Problem nastaje kada se drugima nameće da ne smiju konzumirati neku od namirnica. Na nama je da ovim svijetom upravljamo po Božjem naumu. Bog nam je dao slobodu da možemo jesti, odnosno sebi podrediti, sve biljke i životinje ovoga svijeta. Moramo samo paziti da nas to ne odvede na neki drugi put, da veganstvo ne bi bilo povezano s određenim svjetonazorom, primjerice štovanjem životinja kao malih bogova.

Kako Katolička Crkva gleda na kremiranje?

Crkva dopušta kremiranje ukoliko se radi o praktičnoj stvari. Vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i zato se tijelo vraća zemlji iz koje je uzeto. Kremiranje je jednostavniji način ukopa. Ali, uz kremiranje, mora se inzistirati na tome da i urne budu ukopane u zemlju. Grobna mjesta nas podsjećaju na prolaznost života i tu molimo za naše pokojne.

Crkva dopušta kremiranje ukoliko se radi o praktičnoj stvari.

Moramo uvijek biti dostojanstveni. Pepeo se ne smije rasipati ili postupati s njim na nedostojanstven način, s obzirom da moramo očuvati vjeru u uskrsnuće tijela. Ako se pepeo već prosuo, to ne možemo vratiti, ali moramo dalje to izbjegavati i moramo moliti za naše pokojne.

U emisiji je ponovno postavljeno i pitanje o gregorijanskim misama, na koje je fra Roko već odgovarao.