Nakon 20 mjeseci od potresa vjernici su na nedjelju Krista Kralja mogli ući u baziliku Srca Isusova u Zagrebu. Emotivan je bio dolazak vjernika koji su se priključili isusovcima u zahvali Bogu za do sada učinjeno u sanaciji posljedica prošlogodišnjih potresa, svjedoči upravitelj Zaklade za obnovu Bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević p. Stipo Balatinac. „Naglasio bih tri ključna momenta nakon potresa koji je oštetio baziliku. Prvi moment je bio rušenje preostalog dijela svoda oštećenog u potresu. Nakon toga je nastalo jedno olakšanje da se može krenuti u pravcu obnove koji je zacrtan, i to je bio jedan od presudnih trenutaka. Zatim bih izdvojio zajedništvo u radu pri čišćenju bazilike za nedjelju Krista Kralja da ljudi u nju mogu ući. U rad je bilo uključeno oko stotinjak osoba s kojima smo baziliku pripremili za nedjeljno slavlje. Sve su mise bile u bazilici. Bilo je to zajedničko slavljenje Gospodina, i većina je ljudi mogla prvi put ući nakon potresa i vidjeti kako bazilika sada izgleda. Kako nema stropa bilo je poprilično hladno, ali to nikome nije smetalo. Svi su bili radosni i izražavali su jedno oduševljenje što su ponovno u zajedništvu Srca Isusova – bazilika im puno znači za molitvu, za doživljaj vjere, za doživljaj euharistije, i zato im je njezino otvaranje bilo važno“.

Bazilika nakon potresa.

Bazilika je pretrpjela štete u oba prošlogodišnja potresa. „U potresu koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. najveća šteta se dogodila na svodu. Dvije petine svoda su pale na klupe i na pod, a ostatak je bio napuknut. Oštećeni su bili svodovi i na galerijama, na glavnom oltaru pao je križ, a šteta je nastala i na zvonicima. U potresima koji su se dogodili 28. i 29. prosinca nastala je još jedna rupa na ostatku svoda, nastala je i pukotina na glavnom oltaru, a nove štete su bile vidljive i na zidovima kora i na zvonicima. U svakom slučaju stravično je izgledalo“.

Osnivanje Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju Pastoralnog centra Anamarija Carević

Obzirom da je bazilika jedna od ispovjedaonica grada Zagreba njezina ranjenost u potresu pogodila je brojne vjernike. No, odmah nakon potresa krenulo se s poduzimanjem koraka oko sanacije šteta i obnove. Upravitelj Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju Pastoralnog centra Anamarija Carević prisjeća se prvih koraka. „Nastojali smo održati kontinuitet pastorala koliko je god bilo moguće. Za vrijeme lockdowna nastojali smo organizirati mise i njihov internetski prijenos, a zatim smo u dvorani koja je služila za susrete i brojna druga događanja organizirali svete mise i ispovijedi u vjeronaučnim dvoranama. Po pitanju obnove prvi koraci su poduzimani odmah. Organizirali smo se i okupljen je tim stručnjaka koji je davao svoje mišljenje. Odmah je počelo snimanje bazilike 3D skeniranjem, videom i fotografijama. Nakon tih pripremnih radova došlo se do rješenja da će se minirati svod. Za to je bilo potrebno izvršiti učvršćivanje bazilike i pripremiti sve za taj velebni i rijedak pothvat. Usputno je u tome veliku ulogu odigrao Konzervatorski zavod oko konzultacija i dozvola. Za voditelja obnove imenovan je p. Damir Kočiš ispred naše kuće i on je vodio taj proces koji je trajao više od godine dana. Ideja za osnivanjem Zaklade došla je od samih vjernika koji su predložili da bi to bilo najidealnije za prikupljanje sredstava za obnovu bazilike i za izgradnju pastoralnog centra. Moramo znati da su osim bazilike u potresu oštećene i naše rezidencije kao i dvije zgrade koje imamo, jednu za stanovanje, a drugu za pastoralni centar. Pastoralni centar je također za rušenje pa je i pokrenuta inicijativa i izgradnju pastoralnog centra“.

Bazilika nakon miniranja svoda, bazilika pripremljena za dolazak vjernika.

Novi pastoralni centar nosit će ime jedine žrtve zagrebačkog potresa Anamarije Carević. „Zaklada je osnovana na godišnjicu smrti Anamarije, jedine žrtve potresa, koja je bila naša župljanka. Ona je bila vrlo aktivna djevojčica i bazilika joj je bila drugi dom. Zbog njezina angažmana odlučili smo da Zaklada i novi pastoralni centar nose njezino ime. Medijsko predstavljanje Zaklade imali smo 23. ožujka ove godine u vrtu naše bazilike. Bogu hvala bilo je lijepo vrijeme, pa nam je u nedostatku prostora dobro poslužio vrt. Nakon toga se krenulo u razne akcije. Ovdje bih spomenuo da smo uz pomoć Hrvatske pošte razaslali pismo na mnogobrojne adrese u Hrvatskoj i tu su se ljudi odazvali sa svojim darovima. Bilo je nešto darova i preko župe te drugih naših institucija i pojedinaca, tako da su ljudi uistinu pokazali svoju velikodušnost. Prikupili smo značajna sredstva za sve radove koje smo do sada obavili. Iako smo dobili odobrenje za sredstva iz Europskog fonda solidarnosti, još nismo bili u mogućnosti povući nikakva sredstva. Da nisu vjernici davali svoje priloge ne bi ništa bilo moguće napraviti. Želim svima od srca zahvaliti i dalje se preporučiti jer je svaka molitva i dar pred Bogom važan, ali i koristan. Iako je bazilika tek otvorila svoja vrata vjernicima u prosincu su u planu sljedeća događanja: koncert sadašnjih i prijašnjih članova Akademskog zbora Palma 5. 12.; dva dana kasnije 7.12. koncert u organizaciji Molitvene zajednice Srca Isusova, zatim će 12.12. biti prijenos mise preko HRT-a u 10 sati iz bazilike te 16.12. adventsko-božićni koncert Akademskog zbora Palma.”

Vjernici u zahvalnoj molitvi nakon čišćenja bazilike.

Svakog 23. u mjesecu misa za dobročinitelje Zaklade.

“Bog nagrađuje čovjeka koji je spreman nešto dati od sebe”

U potresu je p. Stipo ostao bez drage uspomene, ali se Gospodin pobrinuo da mu to nadoknadi prigodom njegova sudjelovanja u mobilnom timu svećenika za psihološku-duhovnu pomoć ljudima stradalim u potresu na Banovini. „Unatoč brojnim obvezama rado sam se odazvao na poziv p. Mije Nikića koji je organizirao mobilni tim svećenika. Želio sam dati nešto više od sebe i Bog to nagrađuje. Spomenuo bih da mi je u potresu sa zida pao križ – žalosni Isus kartuzijanskoga samostana. Kako mi je bio vrlo drag bilo mi je žao kada se pri padu raspao. Nakon jednoga posjeta Banovini gdje je bila duhovna obnova i sveta misa, župnik je svakom od nas poklonio jedan križ – ručni rad u kombinaciji spaljenog i obrađenog drveta. Taj mi križ danas stoji na zidu. Ovo je samo jedna mala slika o tome da kada je čovjek spreman dati nešto od sebe Bog to nagrađuje, i čovjek bude još radosniji“.

Službe superiora i promotora duhovnih zvanja

Uz spomenute službe p. Stipo je i superior isusovačke rezidencije u Palmotićevoj u Zagrebu. „Služba superiora podrazumijeva brigu za zajednicu, za isusovce, ali sve u vidu načela supsidijarnosti. Tako župnik ima svoj posao i obveze, urednik Glasnika Srca Isusova i Marijina ima svoje dužnosti, a ja se brinem da sve funkcionira uz pomoć mojih dragih suradnika. Moj još jedan zadatak je da promoviram duhovna zvanja, i on mi je jako drag zbog dugogodišnjeg rada s mladima. Mogu reći da trenutno imamo u novicijatu tri novaka, imamo u formaciji šestoricu bogoslova ili skolastika kako ih mi zovemo i na tome smo Bogu zahvalni. Činimo što god možemo da pomognemo mladim ljudima u ovom periodu odlučivanja. Jedna grupa naših mladih patara i bogoslova pokrenula je vikend susret pod nazivom ‘Možda baš isusovac’. Ako se netko zanima za duhovna zvanja oni nude jednu mogućnost razlučivanja. Ako netko dođe ne mora značiti da će odmah biti isusovac, nego taj vikend služi da se ljudi susretnu sami sa sobom, da vide koji su pravci odlučivanja i kako tražiti volju Božju te da onda mogu s mladim patrima razgovarati o svojim životnim problemima, stremljenjima, da mogu razlučivati ako je tu i duhovni poziv da vide je li on stvaran ili nije. I onda, daj Bože, ako bude što više onih koji žele ući u Družbu Isusovu da im se pomogne u daljnjoj pripremi za prijem kao kandidata. U to sam malo uključen i to je jedan lijepi rad i zbilja mi je na srcu pomoći mladom čovjeku da nađe svoj životni pravac – da se susretne s istinom, s Božjom voljom, kakva god ona bude.“

Rad u odgoju mladih – izazov redovničkog života

P. Stipo je skoro dva desetljeća bio uključen u odgoj mladih kroz službe odgojitelja sjemeništaraca na Šalati, odgojitelja u Kolegiju Družbe Isusove na Jordanovcu i odgojitelja novaka u Splitu. „Bio sam u odgoju 19 godina. Nisam mogao zamišljati da će to tako biti, ali to je izazov redovničkog života. Onaj tko je u redovničkom životu mora biti spreman na raznorazne izazove i usmjerenje svoga života gdje možda prije nije ni zamišljao. Ovdje bih istaknuo da je prije većina kandidata prolazila sjemenište i od tamo dolazila, dok danas dolazi poslije srednje škole ili fakulteta ili s radnim iskustvom. S jedne strane pozitivno je to da su takva zvanja možda zrelija i da su ljudi odlučniji i svjesniji svoga prekida dosadašnjeg života i početka nečega novog. No, s druge strane tu su i problemi da su starije osobe naučile na jedan stil života. Mogu imati volju i nadahnuće, ali mogu imati i teške prijašnje navike i sada to treba promijeniti u novicijatu, redovništvu, svećeništvu. Tu može doći do nastanka sukoba u samoj osobi, ali i što se tiče samog dnevnog reda u zajednici, poslušnosti,…Isto bih tako rekao da čitava naša atmosfera u kojoj je svatko sam za svojim računalom potiče na usmjerenje čovjeka prema sebi. Tu je prisutan jedan individualizam ali pod vidikom da su ljudi više usmjereni na zadovoljavanje svojih potreba i da svatko pita ‘kako je meni i što bi netko drugi trebao činiti meni’, a duhovni poziv, redovništvo i svećeništvo je služenje Crkvi i služenje bližnjemu. Čovjek mora izaći iz svojih interesa i staviti Boga, Crkvu i vjernike na prvo mjesto, kao jedan prioritet. I tu se znaju događati lomovi u ljudima, kako to prebroditi. Sve su to elementi koji utječu na veće zahtjeve u odgoju za nesebičnost, za davanje, za služenje.“

Isusovačka zajednica 2014. u Splitu u novicijatu, s novacima u Perastu na izletu na otok Gospe od Škrpjela.

Za otkrivanje poziva zaslužne duhovne vježbe

Za otkrivanje poziva u životu p. Stipe bile su jako važne jedne duhovne vježbe. „Rođen sam u selu Gajiću, župi Draž u Baranji. Kroz djetinjstvo nisam razmišljao o svećeničkom pozivu. Moji roditelji su se bavili poljoprivredom, a ja sam nakon osnovne škole upisao srednju školu s usmjerenim obrazovanjem, tako da sam bio između poljoprivrede i škole. Dogodilo se to da je moj župnik Josip Kuzmić organizirao za jednu grupu mladića duhovne vježbe na Fratrovcu koje su isusovci imali za mladiće preko božićnih i novogodišnjih praznika. Ja sam te duhovne vježbe jako lijepo doživio, pogotovo na jednoj propovijedi p. Tončija Trstenjaka koji je govorio o bogoslovu Izidoru Bistroviću. Pričao nam je kako je on podnio mučeničku smrt. Bio je ubijen u vojsci na straži 1969. godine. Bilo je to namješteno ubojstvo jer nije htio napustiti redovništvo i svećeništvo, kako bi se posvetio vojničkoj karijeri. Na toj propovijedi p. Tonči je rekao da u tim trenucima Bog sigurno zove nekoga od nas da ga nadomjesti. Upitao sam se da nisam to možda ja, i tako je počelo moje razmišljanje o svećeništvu. Poslije sam obavljao još jedne takve duhovne vježbe. Zatim sam se opredijelio za sjemenište i prošao redovitu formaciju do ređenja.“

Grudanje na Fratrovcu za vrijeme prvih duhovnih vježbi.

Odluka za Bogu posvećenim životom dogodila se tijekom srednje škole. „Rekao bih da je glavno opredjeljenje bilo između bračnoga života i života u redovništvu i svećeništvu, u čistoći i celibatu. To je bila jedna dilema. Odnosno više je bilo razmišljanje o tome jesam li ja za to sposoban i tu su mi pomagale duhovne vježbe, vjeronauk koji je bio kod župnika. To je bilo u ono vrijeme komunizma i jednog progona učenika u školi pa se nisam usudio uopće reći da idem u sjemenište. To sam po Božjem nadahnuću držao za sebe dok mi profesori nisu zaključili sve ocjene na kraju drugog razreda. Onda sam rekao župniku i roditeljima. To se normalno sve pročulo, pa kada sam došao u školu bio je užasan pritisak ali nitko više nije mogao ništa učiniti. Tada sam bio sretan. Moram spomenuti i to da je kolega koji je samnom sjedio otišao u salezijance“.

Ulazak u Družbu Isusovu

Prije ulaska u Družbu p. Stipo je odslužio vojni rok u Bitoli. „Odsluženje vojske bilo mi je jedno teško ali lijepo razdoblje. Nakon toga sam došao u novicijat u Split i tu sam imao određene krize i poteškoće i tu su mi puno pomogle duhovne vježbe koje imamo od mjesec dana. Zato su mi duhovne vježbe pri srcu jer sam tu doživio obnovu poziva i ponovni zalet i svjetlo za svoj život. I, one su stup moga sadašnjega života“.

Maturant, novak, polaganje zavjeta.

S roditeljima nakon zavjeta u Splitu.

Nakon studija na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, uslijedila je specijalizacija dogmatske teologije u Rimu. „Moji studentski dani u Rimu bili su specifični jer sam studirao od 1998. do 2000. godine. Bilo je to vrijeme pripreme za jubilej i sam jubilej. Brojna događanja iz dana u dan bili su veliki izazovi za studentski život. Odmah na početku odlučio sam koje ću birati točke i kamo ići. Bilo mi je teško što se tiče jezika i gradske atmosfere. Prije sam bio u inozemstvu ili u Austriji ili u Njemačkoj gdje je bio drugačiji način života od onoga u Rimu. Iz naše zajednice u Bellarminu gdje sam boravio nosim lijepe uspomene. Tamo su bili svećenici iz čitavog svijeta. Bilo je lijepo druženje, ali me cijela atmosfera Rima nije privlačila da bih ostao i želio sam se vratiti u domovinu“.

Redovnički zavjeti i svećeničko ređenje

Poseban doživljaj bilo je polaganje prvih redovničkih zavjeta, svećeničko ređenje i slavlje svečanih redovničkih zavjeta. „Mi imamo prve jednostavne zavjete na kraju novicijata, a svečani zavjeti su nam nakon svećeničkog ređenja. Vrlo mi je drago što me je zaredio kardinal Franjo Kuharić jer sam kroz sjemenište slušao njegove propovijedi i ostao mi je u sjećanju kao jedan prorok svoga vremena, svet čovjek. Što se tiče zavjeta, nakon novicijata, ostali su mi u lijepoj uspomeni. Čak su bili prisutni i neki članovi moje obitelji što ranije nije bio običaj. A proslava mlade mise bila je specifična. Naime, ređenje je bilo 1996. godine. Kako je u to vrijeme Baranja još bila okupirana nisam mogao imati mladu misu u rodnoj župi tada, nego dvije godine poslije. Odlučio sam da neću imati mladu misu dok Baranja ne bude slobodna. Tako da sam imao mladu misu 1998. godine u župnoj crkvi u Dražu. Osjećaji su se protegnuli od samoga ređenja i svih tih situacija što se tiče moje rodbine i prognaništva, pa i smrt bake koja mi je bila vrlo draga, a kulminacija je bila s mladom misom“.

Đakonsko ređenje 1995.

S roditeljima i bratom i sestrom nakon Mlade Mise 1998.

Mlada Misa 1996. u prognaničkom naselju Čepin. Obiteljska fotografija. S bratom Pavom i sestro Evom. S predstavnicima rodne Šokadije.

Radijsko iskustvo

Svoj svećenički hod p. Stipo je započeo geslom „Nisam bio prorok, ni proročki sin, već stočar i uzgajatelj divljih smokava“, a uz brojne službe okušao se je i u novinarskom radu kroz uređivanje emisija ‘Ususret svitanju’ na slavonskom radiju u Osijeku, Semper Magis na Radio Mariji, kao i na HKR-u u emisiji ‘Pozvani i poslani’. „Moram priznati da nikada nisam volio novinarski posao jer uvijek treba nešto novo i uvijek je tu neka dinamika što se kosi s mojom naravi i zamišljanju nekoga posla. Ali, primio sam se toga uslijed potrebe. Vodilo me je racionalno razmišljanje, a ne neka emocija da sam ja sposoban za taj posao. Moja iskustva su jako lijepa jer se tako čovjek i odgaja i otkriva neke svoje talente i mogućnosti, te pomaže drugima sijući sjeme“.

U studiju HKR-a.

P. Stipo je na kraju razgovora preporučio svima malu asketsku vježbu – da svaki dan učinimo malu žrtvu iz ljubavi prema Isusu. To je i temeljna poruka koju isusovci žele poslati iz bazilike Srca Isusova gdje je probodeno srce koje se razdalo za ljude. A, onda ako i vjernici žele biti Isusovi moraju nešto tako činiti.

Iz pastorala.