Treba li se pravoslavni vjernik koji je pristupio Katoličkoj Crkvi ponovno krstiti i krizmati?

Krštenje je sakrament koji briše istočni grijeh i po njemu ulazimo u zajedništvo s Crkvom. Kod pravoslavnih vjernika, osobito kad pristupe Katoličkoj Crkvi, već sama riječ da je ‘pristupio’ Katoličkoj Crkvi govori nam da nema potrebe nešto mijenjati. On nije kršten u Katoličkoj Crkvi, nego je samo formalno pristupio Katoličkoj Crkvi. Katolička Crkva krštenje i krizmu, koju pravoslavni vjernici primaju na krštenju, priznaje kao sakrament, jer sakrament krštenja, krizme i svećeničkog reda primaju se samo jednom u životu. I zato nema potrebe prekrštavati ih ili pokrštavati, kako se to znalo u bivša vremena govoriti da Katolička Crkva ‘prekrštava’ pravoslavne vjernike. To nije točno, jer nikoga nije krstila, nikoga nije na taj način primila u svoje zajedništvo, nego formalnim činom kad je osoba izjavila da bi htjela pristupiti Katoličkoj Crkvi. Tada Katolička Crkva može osobu primiti u svoje zajedništvo, ali nema krštenja. Drugi sakramenti, osim ova tri, mogu se primiti više puta u životu, kao što je ispovijed, pričest, bolesničko pomazanje i ženidba; naravno ako vam ženidbeni drug umre možete ju ponovno sklopiti. No ova se tri sakramenta, krštenje, potvrda i svećenički red, mogu primiti samo jednom u životu. Dakle, pravoslavni vjernik koji je formalno pristupio Katoličkoj Crkvi neće biti ponovno kršten.

Krsni kumovi, kao i krizmani, danas su izgubili svoju narav kumovanja. Sve se svelo na darove i izvanjska slavlja. Ovih dana biskup iz Catanije na Siciliji stavio je na ad experimentum sakramente bez kumova. Je li to moguće uvesti i kod nas i što vi mislite o tome? Treba li intenzivno poraditi na katehezi uloge kumova ili stvarno dokinuti ta kumstva?

Sigurno da kumstvo u Crkvi ima svoju težinu i važnost. Zakonik kanonskog prava u kanonu 873 traži da svatko tko prima sakrament krštenja ili krizme ima kuma. Međutim, postoje slučajevi da neki ili ne žele kumove ili imaju loše iskustvo. U određenim situacijama kumstvo može izgledati kao nešto potrošeno, kao da nema smisla, da se pretvorilo u darivanje ili samo vanjske proslave. Međutim ima lijepih primjera gdje su kumovi u pravom smislu kumovi. Kumovi bi trebali voditi i svojim životom posvjedočiti vjeru svome krizmaniku ili kršteniku, pokazati mu put vjere. Često puta roditelji koji su dobri vjernici znaju birati dobre kumove za koje će biti sigurni da će djetetu pokazivati pravi put vjere. Dakle, ne možemo sve staviti u ‘isti koš’ i reći: „Kumovi nam ne trebaju, jer je to samo dar i fešta.”

Prije dvije-tri godine imao sam slučaj da je jedna mlada obitelj željela krstiti svoje dijete, ali bez kuma. Kao razlog su naveli činjenicu da otac ne poznaje svog vlastitog kuma s krštenja i krizme: „To su obavili i nestali su. Ja samo znam njihova imena i prezimena, a ne znam niti kako izgledaju.” Kod takvih slučajeva opravdano je saslušati ljude i uvažiti loše iskustvo s kumovima. Tada sam zatražio od Duhovnog stola, naše mjerodavne vlasti, dozvolu da krstimo dijete bez kuma te je tako i bilo. Preporuka je bila da mu pokušam još jednom objasniti što je kumstvo, ali se nije dalo te smo na kraju krstili dijete bez kuma. To je jedan slučaj u mojih 30 godina svećeničke prakse.

Kakva je, pak, situacija na Siciliji, zašto je biskup stavio ad exeprimentum da se ne biraju kumovi, to ne možemo do kraja znati i ne bih ulazio u tu temu. Sigurno da biskup ili biskupi tog kraja imaju razloge da su to učinili, ali to je eksperiment, pa će se kroz neko vrijeme vidjeti može li ili ne može proći. Držimo se, dakle, zakona da bi svatko trebao imati kuma koji ga vodi u vjeri.

Bilo bi jako lijepo da se kumovi katehiziraju, međutim tu postoje određene poteškoće. Naime, ljudi često biraju kumove izvan svoje sredine, izvan Hrvatske. Kako te kumove okupiti, kako s njima napraviti određenu pouku? Idealno bi bilo kad bismo mogli kumove poučiti što znači kumstvo. Ja sam za to da se potrudimo da kumove poučimo i da ih usmjeravamo, a ne da ukidamo.