I u Isusovo vrijeme vjerski su i politički nositelji vlasti patili od onoga što se u današnjem vremenu naziva polariziranim umom. To je stav isključivosti i nepriznavanja drukčijeg mišljenja. Od takvih stavova najčešće „boluju“ ljudi koji obnašaju službe povezane s vlašću i žele pokazati svoj autoritet pred drugima. Usredotočeni su samo na svoje mišljenje i smatraju da je jedno njihovo gledište na stvarnost ispravno i točno. Time uskraćuju drugima pravo da misle ili se ponašaju drukčije. Suprotna i drukčija mišljenja smatraju neispravnima. Čvrsto drže svoju stranu i brane svoja gledišta, a druge mogućnosti odbacuju i smatraju nevrijednima. A one koji ne dijele njihovo mišljenje odbacuju i ne smatraju ih pravim vjernicima, a ponekad ni ljudima dostojnim poštovanja.

Nakon brojnih rasprava i debata o spornim pitanjima vjere i društvenog ponašanja farizeji, saduceji i herodovci nisu uspjeli natjerati Isusa da se opredijeli i stane na njihovu stranu. Štoviše, nisu ga natjerali da se opredijeli za stavove neke od vjerskih i političkih skupina. Unatoč svim nastojanjima tadašnjih nositelja vlasti i onih koji su sebe smatrali vođama naroda, Isus je ostao svoj i čvrsto zastupao osobnu slobodu mišljenja, osobnu slobodu opredjeljivanja i djelovanja prema vlastitim sudovima, a ne prema mišljenju drugih. Dok su farizeji, saduceji i herodovci otvarali rasprave s Isusom vrlo agresivnim pitanjima i pristupali mu arogantno, u današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako se neki pismoznanac obraća Isusu sasvim drukčije, otvarajući raspravu na pomirljiv način. Pismoznanac je slušao kako je Isus mudrim odgovorima ušutkao nadutost i agresivnost drugih vođa, pa se odlučio na pristup koji izgleda pošteniji i dobronamjerniji. Čini se da je doista zainteresiran i da stvarno želi znati odgovor na svoje pitanje: „Koja je zapovijed prva od sviju?“

Pismoznanci su u Isusovo doba smatrani vrlo učenim i utjecajnim ljudima. Samim tim što su znali čitati i pisati izdvajali su se od mnoštva nepismenih i neobrazovanih. Znanje pisma omogućavalo im je čitanje i tumačenje Zakona i pravila prema kojima su se ponašali članovi izraelskog naroda. Pismoznanci su do u tančine poznavali Zakon i pravila pa su ih znali prilagoditi i primijeniti u raznim životnim situacijama. Mudro tumačenje zakonskih pravila kojima su pismoznanaci poučavali druge ljude često ih je dovodilo na važne položaje u društvu te im omogućavalo mjesto autoriteta sudske vlasti. I  doista je bila potrebna velika umješnost pronaći pravi životni put koji bi se ravnao prema 365 zabrana i 248 pozitivnih naredbi Zakona. Mnogi od njih imali su osjećaj za nijanse u zakonskim odredbama. Finoća u poznavanju zapovijedi i odredbi zakona, međutim, često im nije služila da se što bolje drže pravila, nego da odredbe što finije izbjegnu ili zaobiđu. 

Unatoč pomirljivom i zainteresiranom stavu što ga je zauzeo, pismoznanac pred Isusa također postavlja velik problem oko kojega se raspravljalo i među pripadnicima mudrog društva pismoznanaca.  On od Isusa traži odgovor na prijeporno pitanje, oko čijeg se rješenja ni sami znalci zakonskih pravila nisu u potpunosti slagali: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ Time otvara raspravu o temelju Zakona i osnovi na kojoj leže sva pravna i društvena pravila života. Pismoznanac želi znati Zakon i shvatiti njegovu osnovu, temeljni princip tumačenja i osnovni naputak za djelovanje. I on, kao i prethodni sugovornici, traži od Isusa opredjeljenje i priklanjanje nekome od tumačenja koja su u to vrijeme prevladavala među pismoznancima. Traži osnovu za prosuđivanje tko je ispravan, a tko neispravan vjernik. 

Isus ne staje na stranu učenih i pametnih, nego se opredjeljuje za svakog čovjeka, staje na stranu svakog vjernika koji Boga priznaje svojim Ocem, a druge ljude svojom braćom. 

Protivno očekivanom odgovoru i izričitom navođenju nekoga od pravila Zakona koje je pismoznanac poznavao, Isus odgovara na sasvim neočekivani način. Izgovara riječi molitve i ispovijesti vjere u jednoga Boga, koju smo i mi čuli u prvom čitanju iz Ponovljenog zakona. „Čuj, Izraele, Gospodin Bog je jedan. Zato ljubi Gospodina, svog Boga, svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom.“ Molitva „Čuj, Izraele!“ – poznati „Šema“ – bila je poznata svakome Židovu kao što je kršćanima poznata molitva Oče naš. Tu molitvu je svaki židovski vjernik znao i molio je pet puta na dan. Isus ne navodi nijedno od istančanih zakonskih pravila, nijednu od 248 zapovijedi, nijednu od 365 zabrana koje su jedino pismoznanci znali napamet i obdržavali, nego izgovara riječi jednostavne svakodnevne molitve, poznate svakom vjerniku i svakom čovjeku. Ne staje na stranu učenih i pametnih, nego se opredjeljuje za svakog čovjeka, staje na stranu svakog vjernika koji Boga priznaje svojim Ocem, a druge ljude svojom braćom. 

I nama se često događa da se uznesemo i svoju vjeru tumačimo kao skup pravila i zakona čije nas obdržavanje čini pravim vjernicima. Zbog toga se smatramo boljim vjernicima od svih drugih koji ne poznaju sve ono što mi obdržavamo i ne drže se običaja i pravila života kojih se mi držimo. Smatramo da drugi ljudi nisu pravi vjernici jer ne znaju sve molitve i litanije koje mi znamo, sve kršćanske običaje kojih se mi držimo. Smatramo da je Isus na našoj strani više nego na strani onih koji nisu kao mi i koji baš i nisu pravi vjernici. Isusov odgovor pismoznancu i nama bi mogao biti putokaz za ponašanje prema drugim ljudima s kojima i mi molimo molitvu Očenaša, koju nas je konačno on naučio i u kojoj se sjećamo da nam je Bog svima Otac, a da smo svi mi međusobno braća i sestre.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.