Smiju li laici u ime Isusovo tjerati đavle, u ime Isusovo uzimati vlast, zapovijedati silama i snagama zla da odstupe?

Postoje određene molitve u tradiciji Crkve, to su razne molitve otklinjanja ili egzorcizma koje su ipak privržene svećenicima ili biskupima koji će odrediti svećenika da izvrši egzorcizam. Egzorcizam nije igra, već ozbiljan obred za koji se treba jako dobro duhovno pripremiti te je potrebno imati i određene kompetencije. Zato Crkva laicima ipak brani molitvu onih dijelova koji spadaju u molitvu egzorcizma. Nije molitva egzorcizma nešto što pokazuje određene vještine svećenika, to nije čaranje niti gatanje, to je tradicija Crkve, to su molitve nastale u tradiciji koje se posebno čuvaju, inspirirane su svetopisamskim mjestima i pomoću njih svećenik u ime Crkve moli za oslobođenje i istjerivanje. Stoga svakako ne preporučam, odnosno Crkva zato i ne dopušta bilo kome, bilo laicima bilo klericima koji za to nisu pripremljeni, vršiti egzorcizam. On se odvija pod nadzorom i uz dopušenje ordinarija, kad se provede postupak i provjeri radi li se uistinu o opsjednuću tj. o demonskom djelovanju; tek tada se pristupi samoj molitvi.

Uistinu pozivam na odgovornost i oprez sve one koji se olako u to upuste. U protivnom u svojoj oholosti ili neposlušnosti sami srljaju u novi grijeh koji je đavlu dobra potpora, a ne mjesto i način kako da ga se istjera. Vlast u ime Isusovo zapovijedati silama i snagama zla dolazi po sakramentu reda, ono što izvire iz svetoga reda jest da ima vlast moliti te molitve. Pozivam ljude i na oprez i na molitvu, neka mole za slobodu, za oslobođenje, međutim ne i ove molitve koje se izriču s vlašću koje su sastavni dio egzorcizma.

Dugo vremena nisam bio na ispovijedi, čini mi se da nemam teških grijeha, pa zato bez brige idem redovito na pričest za vrijeme mise. Je li to u redu, nešto mi ne da mira?

Kada bih na ovo pitanje odgovarao od početka pitanja, onda bih rekao da ne treba. Ako bih odgovarao od kraja ovog pitanja, ‘jer mi nešto ne da mira’, onda se radi o tome da savjest ipak progovara. Ukoliko na sebi imamo teški grijeh, moramo se ispovjediti kako bismo pristupili pričesti; ukoliko nemamo teškoga grijeha, posebna ispovijed nije potrebna, dakle laki grijesi se u molitvi kajanja na početku liturgijskog slavlja mogu oprostiti tako da možemo pristupati svetoj pričesti. No ipak bih slušatelja uputio prvo na onu crkvenu zapovijed ‘najmanje se jednom godišnje ispovjedi i o Uskrsu pričesti’, ali i na tradiciju našeg naroda pred velike blagdane Božić i Uskrs, uz Mariju Bistricu ili druga marijanska svetišta te blagdane koji se slave u župama, da kroz godinu nekoliko puta pristupi sakramentu svete ispovijedi.

Živim u sakramentalnoj ženidbi. Nakon nekoliko godina braka suprug se promijenio i sada više nije siguran želi li nastaviti bračni život pogotovo nakon problema i izazova koji nam se događaju. Što mi je činiti, želi li Bog naše trpljenje u braku tj. koja je mjera onoga ‘u dobru i zlu’, koliko toga zla se treba trpjeti i do kada?

Jedna od glavnih svrha ženidbe su jednost i nerazrješivost, a kad govorimo o našoj kršćanskoj ženidbi ona je itekako čvrsta. Ženidba jednom sklopljena postaje uistinu konzumirana, nerazrješiva. Ako se netko promijenio, očito se radilo o određenoj lažnoj slici ili lošoj poduci što je to ženidba, što je brak, što je obitelj. Tada se događa da se čovjek u napastima počne mijenjati, no ne smije se mijenjati u ovim bitnim stvarima. Jer ovo svojstvo ženidbe mora biti uistinu ono čega smo svjesni, da smo prihvatili obiteljski život, da smo prihvatili svoga supružnika kao vlastiti put u raj, mjesto vlastitog samopredanja za dobrobit vlastite obitelji i osobnu izgradnju. Govoriti da se premišlja u onome što je bitni sadržaj njegova života postaje nešto što je izvan gabarita kršćanskog poimanja braka i obitelji koji je ipak nerazrješiva veza muškarca i žene.

Potičem slušateljicu da razgovara sa svojim suprugom upravo ukazujući mu na to da je ženidba obećanje za cijeli život, da je ženidba nešto što u svetom vezu pokazuje koliko smo upućeni jedni na druge da bismo ostvarili to savršenstvo s Božjom pomoći. Svakako je potičem i da moli na nakanu bračnog zajedništva, odnosno da se ne dogodi pred našim očima da se razilazi ono što je u životu nama tako bitno i sveto, jer naš poziv na svetost je bračni i obiteljski život na koji smo se odlučili.

Sa zlom se susrećemo cijeli svoj život, neće ono biti jače u jednom periodu braka, slabije u drugom; ono ipak ovisi o našoj vjeri i ljubavi koju imamo jedni za druge. Izgrađujući vlastitu obitelj mi stječemo i kompetencije za život, a i radost života koja se ispunja ili obnavlja tu našu ljubav da nas učini sretnima ili da lakše premostimo sve životne probleme. Obitelj je utemeljena na ljubavi, a mi svojom radošću nadopunjamo sve ono što što nam još u životu nedostaje.

Svećenik na kraju privole kaže: ‘Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja’. Razmišljajući o tom otajstvu uistinu iz samog liturgijskog obreda iščitavamo da je to Božja volja, da je to mjera ljudskog načina života, odnosno kanon, i da kanonska ženidba nudi čovjeku jako puno, a na nama je kao osobama da istražimo bogatstvo onoga što primamo u tom sakramentu.