Nerijetko su u nama nevidljivi procesi. Silno bismo ih htjeli imenovati. Uvesti ih u područje jezika. Dati im neku rečeničnu strukturu. A onda opet iskusimo nemoć riječi. Iskusimo kako smo nevješti u riječima i kako ne umijemo na silu sebi došaptati neki smisao. Zastanemo i sudarimo se s vlastitim granicama. O kako bismo tad htjeli svući odjeću slabosti! A baš tada uvidimo da naša slabost ostane na nama čak i kad je poželimo skinuti pred drugima. Naše su slabosti na jeziku čak i kada ih ne izustimo, piše fra Dragan Bolčić za Dijaspora.hr.

O kako bismo tad htjeli svući odjeću slabosti! A baš tada uvidimo da naša slabost ostane na nama čak i kad je poželimo skinuti pred drugima.

Ponekad uložimo puno napora kako naše slabosti ne bi izašle. Kako bismo ih zaštitili od nemilosrdnih pogleda. Ali nikad nisu toliko vidljive kao u takvim trenucima. Ako želim da se Božja snaga nastani u mojim slabostima, trebam naučiti odustati. Odustati od toga da stalno pratim tuđi tempo. Odustati od toga da se želim svidjeti drugima. Odustati od silne čežnje da postanem drukčiji u tuđim očima. Odustati od toga da tražim samilost u tuđim pogledima. Odustati od toga da ne smijem biti slab pred onima koji me poznaju. Odustati od toga da trebam pregaziti sebe kako bih se nekome dopao i kako bi taj netko o meni lijepo govorio.

A dovoljno je samo malo pogledati Krista. Mogao je biti slab pred onima koji ga poznaju.

Bolje je na vrijeme pripitomiti svoje želje da budemo nešto različito od sebe. Dokle god to ne učinimo, spoticat ćemo se o sebe. I nećemo živjeti slobodni. A dovoljno je samo malo pogledati Krista. Mogao je biti slab pred onima koji ga poznaju. Mogao je u oči gledati ljude kojima u jednom trenutku nije imao čime uzvratiti osim svojim pogledom. Mogao je stajati poražen i neuspješan pred drugima. Mogao je biti ovisan o drugima. Mogao je biti čovjek. Nije se plašio izricati svoje potrebe. Nije se plašio ljudskosti. Ne plaši se na svakoj svetoj misi sići u naše ruke. Čudesno otajstvo slabosti.