Dana 22. veljače 1483.,  otisnuta je prva hrvatska knjiga, glagoljični Misal po zakonu rimskoga dvora. Ne treba nikakvo posebno filološko ili koje drugo znanje da bismo shvatili važnost toga događaja za nacionalnu kulturu. Potrebno se samo malo zamisliti.

Do pojave tiska knjige su se pisale rukom, što je u pravilu značilo da je svaka knjiga bila unikat, postojala je samo u jednom primjerku. Iznimaka je bilo: u pisarnicama velikih samostana kadšto bi nastalo više primjeraka iste knjige, ali ni taj broj nije nikada bio velik.

Pojava tiska dakle znači pravu demokratizaciju kulture u smislu da knjiga, da isti naslov počinje stizati u početku na nekoliko stotina adresa a danas kao što znamo na stotine milijuna adresa. Pojava prve knjige u nacionalnoj kulturi velika je  prekretnica.

Unatoč globalizacijskim procesima svi u Europi gledamo na kulturu i na povijest kulture europocentrično, Čim se spomene pojava tiska, izgovaramo Gutenbergovo ime mada je kineski kovač Pi Šeng još 1041. tiskao knjigu pomičnim slovima, a ksilografski tisak bio je razvijen u Kini i Japanu još u  8. stoljeću. No onakav tisak kakav mi poznajemo, koji je nama blizak, počinje 1455. prelijepom Gutenbergovom Biblijom na latinskom jeziku: to su dva raskošna sveska dvostupačno tiskana, na svakoj su stranici po 42 retka. Nakon toga tiskaju se knjige u mnogim zemljama. One koje su otisnute do 1500. običavamo zvati inkunabulama prema latinskom izrazu koji znači kolijevka, pelena, zipka, početak.

Inkunabule imaju četiri slavenska naroda: Česi najviše – preko 60, Hrvati za njima s 9 naslova, te Ukrajinci i Crnogorci s po pet naslova. Naravno govorimo o inkunabulama koje nisu na latinskom jeziku nego na nekom od slavenskih jezičnih idioma.

Hrvatska je posebnost u tome što imamo inkunabule na dva pisma, naime imamo ih 6 glagoljičnih i 3 latinične.

Nije dakle prošlo ni tri desetljeća od Gutenbergove Biblije, kada su hrvatski glagoljaši otisnuli prvu našu knjigu. To znači da su imali i materijalnih sredstava i sposobne ljude. Ljude koji su morali sami puno toga uraditi jer knjiga nije otisnuta latinicom pa niste mogli posuditi slova iz Njemačke ili Italije, morali ste sami ta slova izrezati. Knjiga nije na latinskom, nego na hrvatskostaroslovenskom jeziku: morali ste imati ljude koji dobro znaju taj svoj književni jezik. Naime, naša prva knjiga, naš Misal po zakonu rimskoga dvora prvi je katolički misal koji nije na latinskom jeziku i nije  tiskan latinicom.

Zašto se knjiga zove Misal po zakonu rimskoga dvora, što znače riječi po zakonu rimskoga dvora ? Tim se riječima imenuje tzv. plenarni misal, misal koji je priredila Rimska kurija i koji  je postao obvezan za cijelu Katoličku crkvu. Prije 13. stoljeća svaka biskupija i druge crkvene organizacijske jedinice imale su svaka svoje misale, tj. svoje izbore tekstova koji su se na misi čitali. U 13. stoljeću osobito su franjevci svojom pokretljivošću učinili da se sve više upotrebljava Misal Rimske kurije, a u 16. stoljeću doći će  i službena odluka iz Rima da se svuda upotrebljava taj zajednički misal. Svoje stare misale mogle su zadržati samo biskupije koje su imale tradiciju drukčijega misala staru više od 200 godina, među njima je npr. bila Zagrebačka crkva. Latinski se taj misal zvao Missalae plenum ili Missalae Romanum, a naši su ga glagoljaši zvali «misal po zakonu Rimskoga dvora».

Tisak je vrlo lijep, dvobojan, crno – crveni. Crvenom bojom pisane su rubrike, dakle upute kada se i kako što čita, a crnom sav osnovni tekst.

Na kraju knjige je dio koji se zove kolofon, u kome su podaci o tiskanju knjige. Kolofon u našoj prvoj knjizi vrlo je škrt. Piše samo ovo: Ljet Gospodnjih 1483, mjeseca pervara, dni 22 ti misali biše svršeni. Dakle: Godine Gospodnje 1483, mjeseca veljače, dana 22. taj je misal bio dovršen.  Točno saznajemo dakle samo vrijeme tiska, a ništa se ne kaže o mjestu tiska i o ljudima koji su posao obavili.

Datum je simboličan. Ako pogledate u današnje, nama suvremene, katoličke kalendare, vidjet ćete da se na taj dan slavi Katedra Svetoga Petra apostola, slavi se dakle autoritet rimskoga biskupa, pape. Tako je bilo i onda. U tadašnjim glagoljaškim  kalendarima piše: Prjestol Svetago Petra apostola. Glagoljaši su zbog toga što nisu upotrebljavali latinski u bogoslužju često sumnjičeni i izbor ovoga datuma bio je poruka: mi smo pravi katolici, samo želimo upotrebljavati svoj književni, svoj liturgijski jezik i svoje pismo.

Danas taj dan, 22. veljače, zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica slavi kao svoj dan, kao Dan hrvatske kulture.

Sačuvano nam je 11 primjeraka naše prve tiskane knjige: šest ih se čuva u domovini (dva u NSK, dva u Akademijinoj knjižnici, jedan kod zagrebačkih franjevaca na Ksaveru i jedan kod dominikanaca u Bolu na Braču). Pet ih je u inozemstvu (2 u Vatikanu, po 1 u Beču, Petrogradu i Washingtonu). Najbolje je očuvan onaj u Petrogradu.

Misal ima 219 listova, dakle gotovo 440 stranica, slova su organizirana u dva stupca i na svakoj stranici nalazi se 36 redaka.

Kada listate tu knjigu za koju je unijatski svećenik Michal Bobrowski zadivljeno  napisao da je to izdanje rjeđe od bijeloga gavrana, primijetit ćete da na mnogim mjestima na kojima bi trebalo biti veliko inicijalno slovo, nema ničega, mjesto je prazno. To  govori o dvije drame. Prvu su proživljavali posvuda po Europi: oni koji su prije pojave tiska zarađivali pisanjem. Ostali su bez posla. Da bi im se nekako pomoglo, dogovaralo se da se inicijali ne tiskaju, nego da ih oni rukom unose u svaki primjerak i tako ipak nešto zarade.  Ali u našoj prvoj tiskanoj knjizi nisu uvijek uneseni, pa neki misle da je to dokaz da je knjiga tiskana u nemirnim prilikama u kojima nisu mogli posve završiti svoj posao.

Kao što sam rekao, u kolofonu ne piše gdje je knjiga tiskana, što je izazvalo brojne pretpostavke o mjestu tiskanja i nerijetko vrlo polemične tonove u raspravama o tom pitanju.

Starija hrvatska filologija vjerovala je da je knjiga otisnuta u Veneciji ili Rimu ili  negdje drugdje u poznatim europskim središtima tiskarstva jer je riječ o vrlo lijepoj knjizi izrada koje je zahtijevala dobru tehničku opremljenost tiskare. Naš inkunabulist Mladen Bošnjak postavio je tezu da je knjiga otisnuta negdje u Hrvatskoj jer nepotpuni kolofon i činjenica da se slova iz te knjige ne pojavljuju ni u jednoj drugoj knjizi upućuje na nemirno područje, a osim toga u knjizi nema latiničkih inicijala, dakle velikih ukrašenih početnih slova dok je to redovito u hrvatskim glagoljičnim knjigama otisnutim u inozemstvu. Bošnjak je držao da inozemni tiskar ne bi propustio staviti svoje ime i  ime svoje tiskare na tako lijepu i uglednu knjigu.

Oni koji su Misal tiskali morali su se ugledati u rukopisne glagoljične misale, morali su se ugledati u njihova grafička i jezična rješenja.  Jedan od misala koji je služio kao uzor bio je i lijepi rukopisni Misal kneza Novaka iz 1368. Jako je zanimljivo da je na njemu ročki đakon Jurij  glagoljicom u lipnju 1482., dakle osam mjeseci prije tiskanja naše prve knjige napisao ovu bilješku:

Vita, vita, štampa naša gori gre, tako ja oću da naša gori gre. 1482. miseca juna 20. dni to bje pisano v grade Izule, to pisa Jurij, žakan z Roča, Bog mu pomagaj i vsim ki mu dobro hote.

Nekima je to bio povod da ustvrde da je Misal tiskan u Izoli (istarskom gradiću danas u Sloveniji), a poznati publicist Zvonimir Kulundžić i tu je bilješku i neke druge izvore ugradio u svoju tezu da je Misal tiskan u ličkom mjestu Kosinju. To je mjesto bilo u srednjem vijeku veliko i značajno pa ga donose i dvije stare nizozemske karte, a tiskanje glagoljičnih knjiga u njemu spominje i opis Kosinja (koji smo spominjali u prošloj emisiji) pripisivan biskupu Sebastijanu Glaviniću, ali je Mile Bogović pokazao da ga taj biskup nije mogao pisati, što ne znači da time otpada mogućnost da je Misal tiskan u Kosinju i da su tamo tiskane i neke druge glagoljične knjige.

Iako je prošlo 536 godina od nastanka starohrvatskoga teksta sastavljenoga od starohrvatskih i staroslavenski jezičnih elemenata, pažljivi će slušatelj jako puno razumjeti. Pogledajmo dio iz Evanđelja:

I privedoše k njemu knjižnici i parisjeji ženu jatu v preljubodjejaniji. I postaviše ju po srjedje ih glagoljuće jemu: Učitelju, sija žena jata jest v preljubodjejaniji. V zakonje že Moisjej povelje nam takovije kamenovati. A ti, čto veliši? Se že glagolahu iskušajuće j da mogli bi obvaditi jego.  Isus priklon se dolu prstom pisaše po zemli …. i vskloni se i reče im: Iže vas bez grjeha jest ta prjeje vrzi kamen na nju. I paki priklon se pisaše po zemli …

Doista, pojava tiskanoga glagoljičnoga misala iz 1483. velik je dan hrvatske kulture, njezino uključivanje u Gutenbergovu galaksiju, samo tri desetljeća nakon slavne Gutenbergove Biblije. Ljepotu te prve tiskane hrvatske knjige nisu dostigle kasnije tiskane glagoljične knjige, a i među onima koje su tiskane latinicom nema ih puno koje se mogu mjeriti s njom.

Doista bi bilo lijepo kad bi u svakoj hrvatskoj školi preslika barem jedne stranice te prevažne knjige bila postavljena na vidljivo mjesto i podsjećala naše mlade naraštaje na iznimno dostignuće hrvatske kulture.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.