Pišući o znamenitom hrvatskom srednjovjekovnom pravnom spomeniku Istarskom razvodu ili, kako ga je on zvao, Razvodu istrijanskom, Ante Starčević, koga volimo zvati Ocem Domovine, napisao je i ovo:

Spomenik ovaj nije samo zato zlamenit što se iz njega vidi, da je kod naših otaca jezik hervatski bio … ne samo služben nego i diplomatički – još onda kad mnogi zapadni narodi nisu ni mislili, da bi svoj na ovo veličanstveno mjesto uznijeli … on dokažuje koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga ne ima.

Te nas Starčevićeve riječi upućuju na iznimnu važnost glagoljicom pisanih hrvatskih pravnih tekstova koji čine najveći dio ukupnoga hrvatskoga  glagoljičnoga korpusa, i ne samo srednjovjekovnoga. Oni ne samo da su zanimljivi za istraživanje naše pravne tradicije, nego su nezaobilazni i kada se proučava povijest hrvatskoga jezika, povijest hrvatske književnosti i povijest hrvatske kulture uopće.  Kada govorimo o staroj našoj pisanoj tradiciji, obično se žalimo da je slabo proučena, govorimo da nas u tom pogledu čeka još puno posla. Možemo reći da su srednjovjekovni naši pravni spomenici u tom pogledu unekoliko iznimka: u 19. stoljeću za njih pokazuju veliko zanimanje ne samo domaći, nego i inozemni istraživači. Inozemne je istraživače privukla  vrlo zanimljiva hrvatska pravna tradicija sastavljena od elemenata praslavenskoga i elemenata zapadnoeuropskoga prava. Zanimljivo je npr. da je Vinodolski zakon, pisan 1288. glagoljicom, preveden na desetak stranih jezika: taj najstariji hrvatskim jezikom pisani zakonik i poslije Ruske pravde najstariji zakonik u slavenskom svijetu osobita je slika feudalnoga doba i spomenik običajnom pravu onoga vremena. Kao i drugi pravni tekstovi pomaže rekonstrukciji hrvatske povijesti: u popunjavanju toga povijesnoga mozaika upravo zahvaljujući i pravnim tekstovima sve su se manje upotrebljavali mitemi, a sve više kritički valorizirani podaci i spoznaje.

Prostorni i vremenski raspored glagoljičnih pravnih listina takav je da pruža veliku pomoć u rekonstruiranju hrvatskih dijalekata.  Od svih hrvatskih glagoljičnih tekstova pravni imaju najmanje staroslavenizama, tj. u njima ima najviše onoga što zovemo narodnim jezikom. To, naravno, ne znači da staroslavenizama uopće nema. Zanimljivo je uočiti da ih ima dosta u uvodnim i završnim formulama: kao da su njihovi autori htjeli demonstrirati da znaju nešto što običan čovjek ne zna.

Veliki hrvatski slavist Vatroslav Jagić pisao je da ga u Istarskom razvodu oduševljava «…razborit način pravnog raspravljanja, krasno u narodnom duhu, a opet juridičkom punoćom sastavljeno pripovijedanje stvari te obilat i razgovijetan jezik… «   I dodao je: «Za nas koji ne gledamo na strogo juridičku stranu, važni su ovi spomenici radi historije kulture i književnosti naroda . . .  U pripovijedanju vlada dramatska živost i nekoji su zakoni otegnuti čak u formu malih pripovjedčica...» Tako je Jagić započeo, a u naše vrijeme neki, kao Eduard Hercigonja i Josip Bratulić, nastavili tražiti i nalaziti književne elemente u pravnim tekstovima. To je na prvi pogled čudno jer mi svoje suvremene pravne tekstove doživljavamo kao pomalo suhoparne, a njihov jezik kao odviše administrativan. To bi se moglo reći i za dio srednjovjekovnih pravnih tekstova, ali dio njih posve se udaljava od takvoga izričaja. Za Testament Jelene sestre Petra Kružića piše Josip Bratulić: «Pravni je sadržaj bio važan za njezine suvremenike, ali kad danas pokušamo pročitat onu oporuku, ona na nas djeluje kao neka magična brojanica, puna boja i tajanstvenosti…» Što se to dogodilo i što se događa? Pravna je namjena obogaćena književnojezičnom nadgradnjom, objektivni je način pripovijedanja zamijenjen subjektivnim, uvode se opisi , dijalozi, pitanja, usklici i drugi pripovjedački elementi, elementi koje ne bismo očekivali u pravnom tekstu. Istraživači su ustanovili da na ritam i frazu utječu hrvatskostaroslavenski liturgijski tekstovi i usmena hrvatska književnost.  U njima pisac često unosi onu za srednjovjekovnu književnost tako tipičnu binarnost, tj. opozicije život-smrt, tjelesno – duhovno, vječno – prolazno, dobro -zlo  Vrlo često ćemo ustanoviti da je riječ o pravoj umjetnosti riječi.

Tako npr. u Listini iz Slunja iz 1492. godine nalazimo ovakve rečenice: «Damo na znanje vsim kim se dostoji kako mi želijući zaminiti zemaljska za nebeska i vrimena za vikuvičana, želijući mesto imiti kadi blaženih pokoj jest i spominajući se na dušu oca našego dobroga spomenutja kneza Dujma Frankapana, roditelja našega dragoga, dasmo, darovasmo i zapisasmo.»

Pri govoru o književnim elementima u našim pravnim tekstovima nikakva   nam pretjerivanja nisu potrebna, tj. umjetnost ne treba tražiti u onim pravnim spomenicima u kojima je nema. Takvih je, uostalom, puno više, ali njihova je vrijednost u nečem drugom: svaka od njih svjedok je o životu na našim prostorima, svjedok je bogate pravne tradicije, svjedok je sposobnosti hrvatskoga jezika da omogući izražavanje svih vrijednosti hrvatske civilizacije.

Nemojmo zaboraviti da je i dragi kamen hrvatskoga jezika Bašćanska ploča pravni tekst, darovnica, ali upravo takav koji ne posreduje samo pravni sadržaj, nego želi djelovati na čovjekove osjećaje odmičući se od stilski neutralnoga govora u tekst s književnim osobinama. Od te slavne Ploče čiji je tekst uklesan oko 1100. pa do kraja 13. stoljeća nemamo raskošan broj pravnih tekstova, ali ipak imamo sačuvanih više od dvadeset privatno – pravnih listina. Ta je naša tradicija 1288. okrunjena već spomenutim Vinodolskim zakonikom. Od  početka 14. do kraja 16. stoljeća broj će se glagoljičnih pravnih, i diplomatičkih i privatnih, listina jako povećati: među njima se posebno ističu one frankopanske.

Spomenut ćemo još samo dva važna pravna teksta iz hrvatskoga glagoljičnoga korpusa. Jedan je već spomenuti Razvod istarski notara Mikule, redigiran prije 1395, spoj dokumenata iz raznih razdoblja (s najstarijim slojem iz 1275. godine) sjedinjen u javnopravnu ispravu kojom se reguliraju međe između akvilejske patrijaršije, Venecije i pazinskih grofova. Tekst je napisan latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom, a sačuvala se samo hrvatska glagoljična verzija. S obzirom na to da se povezuje stvarnost iz različitih vremena,  tekst se doima kao svojevrsna fikcija.

 Znamenit je  glagoljični pravni tekst  prijevod Regule Svetoga Benedikta. Sačuvan nam je  glagoljični prijepis iz 14. stoljeća  koji se naslanja na još starije prijepise, a najstariji je možda iz 12. stoljeća.  Jezik na koji je Regula prevedena zanimljiva je mješavina hrvatskoga crkvenoslavenskoga i hrvatskoga narodnoga jezika.  Riječ je o jednom od tri najstarija prijevod Regule s latinskoga na neki drugi jezik (uz anglosaksonski i armenski). Danas se Regula čuva  gdje je i nastala: u jedinom hrvatskom muškom benediktinskom samostanu u Ćokovcu kraj Tkona na otoku Pašmanu. Ima 60 listova (=120 stranica), a misli se da je u punom obliku imala 70 listova. Njoj ćemo u jednoj od emisija posvetiti posebnu pažnju jer nam posreduje spoznaje o životu benediktinskoga reda, osobito zaslužnoga za one kulturne vrednote koje držimo zajedničkom zapadnoeuropskom baštinom, a posebno su zanimljive odredbe o čitanju.

Glagoljični srednjovjekovni tekstovi pravne namjene osobito su dakle blago naše srednjovjekovne kulture i dragocjeni korpus za raznolika istraživanja. I kada smo ušli u Gutenbergovu galaksiju, popovi su glagoljaši nastavili rukom pisati svoje tekstove, među njima osobito često pravne, i to su činili još dugo poslije srednjega vijeka.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.