Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.
U znamenitoj pariškoj Nacionalnoj biblioteci čuva se hrvatski glagoljicom pisani zbornik s kraja 14. stoljeća, vjerojatno iz 1380.g., koji je služio kao priručnik svećenicima: u njemu se uz kalendar nalaze dijelovi triju najvažnijih liturgijskih knjiga: misala, brevijara i obrednika, a na kraju i zbirka hrvatskih duhovnih pjesama, zapravo najstarija hrvatska pjesmarica. Još 1905. objavio ih je vrlo zaslužni istraživač hrvatskoga glagoljaštva Čeh Jozef/Josip Vajs u knjizi «Starohrvatske duhovne pjesme», a u naše vrijeme osobito ih je marljivo i djelotvorno proučavala dr. Dragica Malić. Njezina ustrajna i složena istraživanja dovela su nas do relevantnih spoznaja o kontekstima u kojima su pjesme nastale, o tome koje su nam inačice tih pjesama još poznate, o hrvatskostaroslavenskom i hrvatskom jeziku na kojima su zbornik i pjesmarica ostvareni, o povezanosti hrvatskoga duhovnoga prostora o kojem govore i inačice tih pjesama. Osim toga, minucioznim je jezikoslovnim postupcima uspostavila tekstove tih pjesama. Zbornik je pisan na pergameni, uglavnom hrvatskom inačicom staroslavenskoga jezika, a zbirka gotovo posve čistim hrvatskim. S obzirom na vrijeme kada će se emitirati naša emisija odabrali smo samo jednu pjesmu koja se zove «Pisan ot muki Hrstovi». Takve su se pjesme u nekim našim krajevima pjevale u procesiji na Veliki petak.
Donosimo uvodni dio pjesme i pritom upozoravam da su uoči kako ne bi trebalo biti iole većih problema s razumijevanjem teksta koji je nastao prije više od šest stoljeća, što je iznimno svjedočanstvo o dugotrajnom i snažnom kontinuitetu hrvatskoga književnog jezika:
Nu mislimo ob tom danas
gdo na križi umri za nas !
Kralj nebeski, Isus dobri
Nas od smrti smrtju dobi.
Sin jedini Boga Otca
bi napojen žlči octa.
Mati mu, Marija Diva,
Za njim vele bolizniva.
Nakon tih uvodnih stihova pjesnik se vrlo izravno obraća čitatelju, upozoravajući ga na što treba usmjeriti svoj pogled, što treba uočiti, i na što treba misliti, kakve odluke donijeti.
Gledaj ruke, gledaj noge,
gledaj tila rane mnoge!
Gledaj rebra probodena,
gledaj kralja okrunjena!
Misli čavle, misli rane
krv ističe na vse strane.
Bolizan je ljuta, brate,
ku je Isus prijal za te.
Slika razapetoga Krista poziv je čitatelju/slušatelju da razmisli kolikom je cijenom i on sam otkupljen. U jednom trenutku pjesnik pravi vrlo finu razliku između drveta i križa pa kaže:
Z driva prvo pogibosmo,
A križem se vsi spasismo.
Drivo je drvo spoznanja dobra i zla i Isus je, dopustivši da se njegov križ načini iz drveta, posve okrenuo našu sudbinu, smrtnima nam je osigurao vječnost.
Nakon 44. stiha kao da prestaje jedna i počinje druga pjesma koja će činiti drugu polovicu ove cjeline i najavljuje se stihovima:
Gdo bi mogal ne plakati
gdi ga plače draga mati!
Blizu križu ona staše
Tere grozno uzdihaše.
Dr. Dragica Malić piše da je cijeli taj drugi dio zapravo nova pjesma – Gospin plač – kakvih imamo i poslije ove pjesmarice na sva tri naša pisma te ugledna znanstvenica tvrdi da se u kasnijim inačicama zapažaju elementi ove najstarije.
Četiri malo prije spomenuta stiha uvod su u drugi dio i nakon njih pjesnik će dati riječ Mariji koja kaže:
Tebe tužu, dragi sinu,
Ja bes tebe gorko stinu.
U narednim stihovima pjesnik će zanimljivo supostaviti Krista Marijina sina i Krista Drugu Božansku Osobu:
Moje drago porojenje,
Moje dobro i počtenje!
Bog si kripki, človik pravi,
nimaš konca svoje slavi!
Bog Otac je hotil dati
da ja budu tvoja mati!
On te rodi sebi ravna,
da ja budu tobu slavna! (tobu = po Tebi)
Marija nakon toga ukratko podsjeća na Gabrijelovo naviještenje i Isusovo rođenje te žali što ne može umrijeti zajedno s Isusom.
Gospini plačevi pjevali su se u korizmi po gotovo svim hrvatskim krajevima, a europska tradicija počinje s 11. stoljećem u Engleskoj, tj. s pjesmom «Planctus beatae Virginis» koja se pripisuje Svetom Anselmu. Misli se da su ga u našu pučku pobožnost unijeli franjevci, posebice u Bosni i Slavoniji gdje su tekst mnogi vjernici znali naizust i pjevali ih u korizmene večeri. Franjevac i vrlo zaslužni glagoljaš fra Šimun Klimantović (iz Lukorana na Ugljanu) sačuvao nam je takav plač u svome zborniku s početka 16. stoljeća. Ali, kao što smo već isticali, prijepisa je bilo mnogo posvuda gdje su živjeli Hrvati katolici.
Deset pjesama iz pariškoga kodeksa dragocjen su izvor za povijest hrvatskoga jezika i književnosti, posebice poezije i stiha. Veliki istraživač našega književnoga srednjovjekovlja i napose njegove glagoljaške dionice, akademik Eduard Hercigonja napisao je:
«Činjenica da je (pored ranijih osmeračkih distiha šentencije Na spomenutje smrti u Misalu kneza Novaka ) 7 od 10 pjesama prve hrvatske pjesničke zbirke u Pariškom kodeksu – s raznovrsnom tematikom: od božićne i pasionske do marijanske pjesme i mrtvačkih šekvencija – pisano simetričkim rimovanim (i asonanca) osmercima u distisima uvjerljivo potvrđuje da je taj stih – koji kao standardni oblik pjesničkoga izraza posve prevladava u našem pučkom duhovnom pjesništvu 15 – 16. stoljeća – postupno oblikovan i ustaljen tijekom 14. stoljeća kao i to da je naša versifikacija postigla već u 2. polovici 14. stoljeća relativno visok stupanj približavanja silabičko – tonskom sustavu.»
Pjesma o kojoj smo sada govorili samo je jedna u nizu onih koje su stvarale pravi ugođaj u Velikom tjednu. Bilo je i mnogo drugih, sačuvanih u našim glagoljičnim, ćiriličnim i latiničnim kodeksima. U nekim pjesmama razgovaraju Marija i križ Isusov, u nekima je u prvom planu sama muka, npr. u pjesmi «Isusova mučila» u kojoj se opisuju konop pa se kaže: Gledaj konop ov, Isuse/ovo t bude ono uže /kim te oće zavezati,/ narod zali potezati. Zatim se opisuje klonda, dakle stup, pa bičevi i trnova kruna (Evo jošće ona kruna/ britka trnja ka je puna), pa križ, spužva i napokon koplje kojim će probosti Isusovo srce.
Posebno su zanimljivi tzv. versi Božja tila s temom klanjanja mrtvom tijelu Isusovu na Veliki petak u kojoj pjesnik varira ovako. Prvo:
Zdravo, sveto Božje tilo
ko s na križi za nas bilo!
a onda:
Zdravo, tilo Božje sveto
Ko na križi bi propeto!
Glagoljaška i ukupna tradicija hrvatskoga srednjovjekovlja sačuvale su snažne tragove pobožnosti hrvatskoga puka, a one pjesme kojima je oblik dijalog poslužile su kao temelj dramskom pjesništvu, slavnim srednjovjekovnim prikazanjima koja su se sačuvala do u naše dane.
Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.