Pismo Nikole Modruškoga napisano je glagoljicom između 1461. i 1470. godine. Izvornik se nije sačuvao: prvi put je tekst objavio Ivan Kukuljević Sakcinski 1863. godine u Acta croatica I. Načinio je to prema prijepisu što ga je dobio od Ivana Berčića, prijepisu za koji ne znamo tko ga je pisao i zapravo znamo samo to da je bio napisan na poderanom papiru za koji ne znamo gdje se danas nalazi: Nikola Žic je mislio da se možda nalazi u Petrogradu.

Kukuljević je tekst objavio glagoljicom, a kasniji izdavači što latinicom, što ćirilicom. Sadržaj pisma nije u svim pojedinostima jasan, ali glavna misao – obrana staroslavenskoga bogoslužja, mnoge je, posebice Vatroslava Jagića, oduševila.

Nikolu Modruškoga povijesni izvori zovu i Nikola Kotoranin, i Nikola iz Maijina . Rodio se u Grbalju kraj Kotora oko 1427, a umro u Rimu prije 1480. Od 1457. obnašao je čast senjskoga biskupa, a 1461. izabran je za biskupa novoosnovane Modruške biskupije. Poznato je da je obavljao papinske diplomatske službe, nazočio je padu Bosanskoga Kraljevstva za koji pad je optuživao bosanske krstjane. Nakon tih događaja otišao je u  Italiju i više se nije vraćao u svoju biskupiju: u Italiji je obavljao različite zadatke u službi papinstva, čak i vojne.

Bio je plodan autor i prijateljevao je s poznatim humanistima svojega doba. Na latinskom je napisao brojne zapažene tekstove, kao npr. Dijalog o sreći smrtnika, O utjesi , O poniznosti,  O gotskim autorima ..., a njegov tiskani govor Oratio in funere iz 1474.  prva je poznata inkunabula hrvatskoga autora. Pokopan je u Rimu.

Iako je prijepis pisma o kome govorimo loš  i u pojedinostima nepouzdan, nema razloga sumnjati da bi to bio falsifikat i  da izvornika nije bilo. Njegova obrana glagoljice i staroslavenskoga bogoslužja  svrstava ga u red onih naših humanista koji su se svojom biranom latinštinom predstavljali Europi, ali su branili i naše pravo na vlastiti pismovni i jezični izraz i pravo na vlastiti liturgijski jezik.  

Nikola Modruški upućuje svoje pismo koje je usmjereno protiv neimenovanoga protivnika hrvatske glagoljske tradicije na području modruško – krbavske biskupije i doista se može držati  jedinstvenim primjerom polemike u našoj glagoljaškoj tradiciji. Pismo počinje ovako:

«Mikula, Božjej volji i Stola apostolskoga milostju, biskup modruški i krbavski, Špurlita i Tolde i Amerije i pročaja guvernatu, pišem kapitulu i kleru crkve modruške.

Naznačuje da je on i guvernator Spoleta, Tolfe i Amelie, što će pomoći u istraživanjima koja tek predstoje da se utvrdi godina ovoga pisma – polemike. Nakon što smo saznali tko i kome piše, autor prelazi na stvar i kaže:

«Smete se va mnje srce moje i tisnu se va mni utroba moja svrhu brige ljudi mojih. Najdoh gorka i žestoka suprotivnika ki od tolika vrimena ne presta briže i mantraje sriće i telesa vaša. «

Velika je biskupova muka jer  opasan protivnik ne prestaje smućivati i uznemirivati njegove ljude. I nastavlja:

« … tolikoje govorim da je žestoka i divja ruka turačka po tolikih smrteh i brigah i raspeh, po toliki  prolitji krvi nevoljnih ljudi, dar i rez-zališće, ku ste poznali. Da ča je veća žalost, da se najde veće žestok i krudel obiteljanin, njeprijal znanac, i domaći moj, s nami kupno kruh jide… mir crkveni razlučuje i običaji crkveni nepravadnu smenostju ispravljaje, a neću reći smućuje, govoreći da oblast svetih služab našega jazika otačaskoga od crkve katoličaske ni potvrjena.»

Tu saznajemo problem koji muči biskupa,. Neki  protivnik, i to domaći sin, koji s domaćima kruh dijeli,  tvrdi da liturgija na našem jeziku nije potvrđena od Rimske crkve. Biskup je odrješit i kaže da takvu bol pamte samo oni kojima je turska ruka prolijevala krv bliskih, a i to se može smatrati manjim zlom od onoga što čini ovaj neprijatelj glagoljaške tradicije. Taj se neprijatelj ponaša kao da zna sve, ali, kaže ironično biskup Nikola, ponešto znaju i kozmografi, astrolozi, liječnici učitelji, zakonodavci i tko bi njihova djela čitao, onaj  koji bi čitao s razumijevanjem i dobrohotno

«zaisto bi našal da ono ča je od svetih otac pohvaljeno, od toliko vikov nastojećim ljudem narejeno, ni jednih listov, ni jednih bul i ni jednoga novoga potvrjenja ne potribuje.»

Dakle, puno je puta naša hrvatskostaroslavenska tradicija pohvaljena i vjekovi su je potvrdili pa nikakva nova odobrenja nisu potrebna. Nakon te tvrdnje Nikola Modruški pokazuje da mu je poznata povijest posebnih obreda i crkvenih običaja u zapadnoj i istočnoj crkvi te na kraju kaže:

«I takoje mnogim crikvam po Hrvatih i Dalmaciji običaje i uredbe od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva jest vele časno prijela, i po nijedno vrime od nikogare ni v tom smetenija prijela…»

Tako se i on poziva na autoritet Svetoga Jeronima, na autoritet velikoga zapadnoga sveca, na koji su se hrvatski glagoljaši često pozivali, osobito onda kada su ih sumnjičili da nisu pravi sinovi Svete Rimske Crkve.

Pišući u svojoj dragocjenoj povijesti srednjovjekovne hrvatske književnosti o polemici Nikole  Modruškoga akademik Edauard Hercigonja napisao je i ovo:

«Pismo što ga je biskup Nikola Modruški, humanist i pisac, negdje u razdoblju između 1461 – 1470. uputio «kapitulu i kleru crkve modruške»  jedinstven je primjer polemike u našoj srednjovjekovnoj knjizi uperene protiv neimenovanoga protivnika glagoljaštva, slavenske liturgije u Hrvatskoj, zapravo na području modruško – krbavske biskupije. Tekst je sadržajno strukturiran tako da s najvećom mjerom oštrine pogađa slaba mjesta protivničke argumentacije.»

Nikola Modruški je dakle ugledni pisac latinskoga jezičnoga izraza, ali i odlučan zaštitnik hrvatske glagoljske tradicije. Njegov primjer, a takvih se može još nabrojiti, pokazuje da nije imala pravo starija hrvatska filologija kada je gradila sliku o nepomirljivom sukobu tzv. latinaša i tzv. glagoljaša. Ne bi sada trebalo otići u drugu krajnost pa tvrditi da takvih protivnosti nije bilo, ali ne smiju se  izgubiti iz vida oni u čijem djelu harmonično žive latinska europska tradicija i  ono domaće, glagoljaško.

Spominjem uz Nikolu Modruškoga još neke autore: Novak Disislavić iz plemena Mogorovića, pisac i iluminator čuvenoga glagoljičnoga misala iz 1368, inače magistar i dvorski vitez Ludovika I. Anžuvinca; Franjo Jožefić, senjski biskup, diplomat u službi Ivana Zapolje; Jeronim Vidulić, djelatnik iz zadarskoga književnog kruga XV. stoljeća; Georgius de Sclavonia (Juraj iz Slavonije), sorbonski student i profesor, poliglot i teološki pisac; biskup Šimun Kožičić Benja, pokretač i rukovoditelj riječke glagoljaške tiskare.

Mada su bili vrsni znalci latinskoga, ni jedan od njih nije vidio problem u tome da se Hrvati služe i svojim liturgijskim jezikom, Svjesno ili ne, u tome su nasljedovali Konstantina Filozofa/Svetoga Ćirila, koji je zastupao gledište da se čovjek Bogu i čovjek čovjeku najprisnije obraća na svome materinskom jeziku.  

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.