Tko je monah? Iz čega proizlazi monaška duhovnost? Kako je zaživio monaški život u Grkokatoličkoj Crkvi na hrvatskome tlu? Po čemu je posebno monaštvo istočne tradicije i koji su stupnjevi monaštva? Kako je odrastajući u tradiciji rimskoga obreda odlučio biti grkokatolički monah? Odgovore na ova pitanja u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatski katolički radio donio je monah bratstva Pokrova presvete Bogorodice Kričke i ravnatelj Ureda za uzdržavanje klera Križevačke eparhije o. Mladen Mikulić.

Monaštvo kao istinski put nasljedovanja Krista te potpunog predanja Bogu postoji od prvih stoljeća kršćanstva. Jedan od otaca monaštva je sveti Bazilije koji je napisao pravilo monaškog života. O. Mladen ističe da njegovo pravilo nisu samo nabrojene točke kako monah mora živjeti. „Sveti Bazilije pisao je svojevrsne kateheze u kojima je naglašavao dvije stvari u monaškom životu: milosrđe i poniznost. To pokazuje da monaštvo u svojoj biti nije nešto što je rezervirano za neku određenu elitu, nego je monaštvo savršeni način življenja kršćanskoga života. On je uvijek naglašavao svojoj braći da moraju živjeti puninu onoga što je Isus Krist govorio – ljubav prema svome bližnjemu. Zato je sveti Bazilije na jedan genijalan način uspio spojiti dvije strane kršćanskoga života: kontemplaciju i akciju, dakle, privatnu strogu askezu, a s druge strane suživot i pomaganje svim kršćanima. Kao takav ovaj je svetac bio jedan od utemeljitelja karitativnog rada kroz osnivanje bolnica i sirotišta. Njegov nauk pokušavaju slijediti i monasi današnjega vremena – biti privatno s Kristom u molitvi, te snagu koja se dobije u molitvi prenositi na sve kršćane”.

Monaška formacija u Univskoj Lavri

Pravila svetog Bazilija ostala su osnova monaštva na Istoku i bila su temelj na kojima su nastajali znamenitiji samostani. U jednom takvom studitskom grkokatoličkom samostanu Uznesenja Presvete Bogorodice na Nebo u Univu kod Lavova u Ukrajini, poznatom kao Univska lavra, o. Mladen je završio novicijat. Pojasnio je značenje riječi studitski i lavra u nazivu samostana. „Studitski označava to da živimo po pravilu sv. Teodora Studite. On je veliki svetac Crkve iz 9. stoljeća, poznat i u Hrvatskoj jer se njegove relikvije nalaze na otoku Korčuli. Bio je jedan od reformatora monaštva. Naime, monaštvo je prije bilo vezano isključivo za pustinje, ali širenjem gradova monasi su počeli graditi svoje samostane u gradovima i tako je poznati studion odnosno samostan bio u Carigradu. Prelazak monaha iz pustinje u grad utjecao je i na promjenu života. Postali su zatvoreniji, ali su počeli razvijati bogoslužje i počeli su se baviti intelektualnim radom. Može se reći da su studiti istočni benediktinci – ono što su benediktinci činili Zapadnoj Europi, to su isto studiti pridonijeli Istočnoj Europi.

Univska lavra

Samostanska crkva.

Lavra zapravo označava jedan veliki samostan, ili bolje rečeno skupinu samostana gdje ima više crkvi. To bi bila kao jedna naseobina, zapravo jedno monaško selo gdje se nalaze i žive monasi po raznim samostanima i dolaze zajedno na bogoslužje. Jedina grkokatolička lavra u Ukrajini je upravo lavra u Univu gdje sam obavio monaški novicijat.“

Dolazak u Univsku lavru bio je praćen neizvjesnošću. „Došli smo sa strepnjom jer nismo znali što nas očekuje. Stigli smo u noćnim satima u zimski ambijent, bilo je snijega. Ušli smo u crkvu, monasi su bili obučeni u svoje crne haljine, bila je pjevana Večernja u crkvi i sve je izgledalo dosta asketski i strogo. Ali, već nakon prvoga susreta i prvih dana vidjeli smo da su vrlo ljubazni, dragi i dobri. Trudili su se na sve moguće načine da nam učine boravak dobrim, i da nam bude na izgradnju. Kada smo stigli nismo poznavali ukrajinski jezik, ali smo dali sve od sebe kako bismo ga naučili. Ukrajinski je sličan hrvatskome jeziku tako da smo mogli ponešto i razumjeti, ali smo uspjeli savladati osnove“.

Monaška disciplina – molitva, rad, šutnja

Opisujući život monaha u Ukrajini o. Mladen je rekao da monasi dosta fizički rade. „Monasi imaju imanje i bave se poljoprivredom, sami cijepaju drva. Kada smo stigli u samostan bilo nam je teže jer nismo bili naviknuti na fizički rad za razliku od Ukrajinaca. Mi smo bili studenti i više smo se bavili pisanjem i učenjem. Ali, izdržali smo. Vidjeli smo koliko rad oslobađa čovjeka. Doživio sam da čovjek što je umorniji od rada i iscrpljeniji od posta, da se lakše moli. Možda je bilo najteže raditi upravo u vrijeme korizme kada se strogo postilo, a bila je zima i trebali smo pripremati ogrjev, raditi u poljoprivredi, ali Bog je uvijek davao snagu da se sve može izdržati“.

Dnevni red u samostanu ispunjen je molitvom, radom i šutnjom. „Dan počinje u 6:00 jutarnjom molitvom, molitvom Prvoga časa i liturgijom. Slijedi zatim doručak, nakon kojeg počinje rad. Mi koji smo bili u novicijatu imali smo predavanja. Nakon toga smo oko podne imali molitvu Trećeg i Šestog časa, te ručak. Po završetku ručka monasi bi išli raditi do molitve Devetog časa, Večernje i Povečerja koja je bila oko 17:00 sati. Onda bi bila večera iza koje bismo molili u kapeli molitvu prije spavanja. Zatim bi bila velika tišina do ponoći kada bi se molila Polnoćnica koja je trajala do 1:00 sat. Po završetku molitve monasi bi išli na spavanje do 5:30 kada je buđenje i priprema za jutarnju molitvu.“

Prvo monaško bratstvo Grkokatoličke Crkve na hrvatskome tlu

U vrijeme kada je o. Mladen bio u novicijatu zajednica je imala više od 40 monaha. A, njegova formacija bila je u sklopu priprema za utemeljenje monaškog bratstva na hrvatskom tlu. „Osnivanje prve monaške zajednice u Križevačkoj eparhiji bio je razlog mog odlaska, s još dva kandidata, u Ukrajinu. Naš križevački biskup Milan Stipić je, još dok je bio svećenik, imao želju da osnuje monašku zajednicu istočnog obreda u Hrvatskoj. Stoga mu je osnivanje samostana bila jedna od prvih želja nakon njegovog imenovanja od strane Svete Stolice za apostolskog administratora Križevačke eparhije. Napisao je molbu i poslao u Rim, i nakon što je stigao pozitivan odgovor samostan je službeno osnovan. Nas trojica smo otišli u Ukrajinu kako bismo prošli novicijat i naučili se monaškoj disciplini i bogoslužju. Trenutno smo u Križevcima gdje imamo klauzuru i održavamo monašku disciplinu.“

Kričke

U povijesti Križevačke eparhije bilo je pokušaja osnivanja monaških zajednica. „Bazilijanci su željeli doći u Hrvatsku, a i franjevci su željeli osnovati provinciju istočnoga obreda, ali to nije zaživjelo. Ideja o monaškom bratstvu našega biskupa ostvarila se u ljeto 2020. godine. U Kričkama je prije bila grkokatolička župa koja je uništavana u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Kada je krenula obnova biskup je imao ideju, i zbog ambijenta i svega ostaloga, da bi tu mogao biti samostan. Uslijed okolnosti mi smo iz Ukrajine došli u Križevce i počeli smo imati bogoslužja koja su bila rado posjećena. Križevčani su nas zavoljeli i izrazili želju da ostanemo s njima. Trenutno nas je četvorica, a ideja je da ako uz zainteresirane kandidate dođu još dvojica da se zajednica podijeli. Trojica monaha bi išla u Kričke, a trojica bi ostala u Križevcima”.

Monasi u Križevcima brinu o Dječjem domu „Sv. Marko Križevčanin”

Monaški život koji podrazumijeva kontemplaciju i povlačenje u osamu izazovan je u današnjem svijetu, obzirom i na druge službe koje monasi obavljaju u svojoj biskupiji. No, na prvom mjestu treba biti monaška disciplina. „Monah mora biti svjestan da je pozvan na život molitve i askeze, te dnevni red i ostale dužnosti moraju biti prilagođene tome. Za molitvu uvijek mora biti vremena, jer čovjek kroz molitvu dobiva snagu da može donijeti Krista drugim ljudima. Monah nikada ne smije zaboraviti da je u službi Božjoj, a ne samo socijalni radnik. Današnje potrebe su takve da ljudi često dolaze i traže pomoć. Mi u Križevcima imamo sirotište – dječji dom, koji vodimo, tako da uvijek pokušavamo na neki način imati u ravnoteži te dvije stvari. Vjerujem da uspijevamo u tome jer obdržavamo sve liturgijske časove koji u tradiciji istočnoga obreda traju dosta dugo, i samoću, i šutnju, i onda kada se skupi snaga idemo obavljati sve drugo što nam nalažu potrebe. Dječji dom „Sv. Marko Križevčanin“ osnovale su sestre bazilijanke, i vodile su ga s ljubavlju i požrtvovno više od 20 godina. Tu je bila glavna s. Zinovija kojoj se iskreno zahvaljujemo na trudu i svemu što je učinila za djecu. Ali, zbog kadra i godina kod sestara došlo je vrijeme da netko drugi preuzme dom. Trenutno se brinemo za 20 djece. Možda nam ih je Bog poslao da ih naučimo da žive sakramentalnim životom, jer je naš primarni cilj pružiti im sve ono što im je potrebno za jedan dobar život kao i da se brinu za spasenje svoje duše.“

Želja za svećeništvom prisutna od djetinjstva

U osvrtu na rađanje svoga zvanja o. Mladen ističe da je želja bila prisutna još u djetinjstvu. „Odrastao sam u Ljubuškom uz roditelje i tri starije sestre u tradiciji rimskog, zapadnog obreda. Djetinjstvo je bilo ispunjeno druženjem, igrom, a kasnije učenjem u školi. Ni po čemu se nisam razlikovao od svojih vršnjaka. Kada sam krenuo u malu školu učiteljica me je pitala što bih želio biti kada odrastem, i ja sam joj odgovorio da želim biti svećenik. Po završetku osnovne i srednje škole, otišao sam na studij ekonomije u Zagreb gdje sam se upoznao s tradicijom istočnoga obreda. Dok sam studirao ekonomiju i kasnije teologiju kao laik rado sam i često posjećivao grkokatoličku crkvu sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Tako da sam se upoznao s bogoslovima, svećenicima i s biskupom Nikolom Kekićem koji su me rado prihvatili. Meni kao jednom studentu u Zagrebu, koji je došao iz daleke Hercegovine, trebala je jedna takva obiteljska atmosfera koju su mi pružili. I nakon 12 godina svakodnevnog druženja bilo mi je prirodno da kada budem ostvarivao svoje svećeničko i monaško zvanje da pristupim Grkokatoličkoj Crkvi.“

Ostvarenje poziva u grkokatoličkom monaštvu točka na ‘i’ traženjima

Odluka za svećeničkim životom, kako ističe o. Mladen, bila je očekivana, ali njezino ostvarenje u tradiciji istočnog obreda bilo je iznenađenje. „Moja obitelj, rodbina i prijatelji očekivali su da ću biti svećenik jednoga dana. Kada su čuli da ću biti grkokatolički svećenik i monah od obitelji je u početku bilo malo nerazumijevanja jer su mislili da neću biti nikako dostupan. No, s vremenom su to sve prihvatili, pogotovo kada su vidjeli da sam sretan. Bilo im je drago da sam ostvario svoj životni put. Svi su rekli da su na meni osjetili jednu promjenu – kao da sam doživio jedno olakšanje kada sam ostvario svoje zvanje“.

Ostvarenje monaškog poziva bila je točka na ‘i’ prijašnjih traženja. „Kada sam došao u Zagreb upoznao sam se s monaškim zajednicama i počeo sam ozbiljno razmišljati o monaštvu. Želio sam biti trapist u Marija Zvijezdi u Banjoj Luci. Kao student sam često dolazio u taj samostan, i slali su me u trapističke samostane u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, gdje sam se upoznao s monaškim životom. Na žalost, uslijed okolnosti, samostan Marija Zvijezda je zatvoren i nije bilo moguće primanje novih kandidata. U međuvremenu je otvoren novi samostan istočne tradicije u Hrvatskoj i u tome sam jednostavno vidio Božju volju i odlučio pristupiti bratstvu. Kao sam bio upoznat s monaškim načinom života znao sam što se od mene traži i očekuje. Moram priznati da mi nije teško padao monaški dnevni red ”.

Posebnosti monaških zajednica Istoka i Zapada

Obzirom na iskustvo boravka u monaškim zajednicama Istoka i Zapada o. Mladen se osvrće na njihove posebnosti. „Na temelju mojih iskustava koje sam stekao u zapadnom monaštvu, gdje sam dolazio kao laik, i evo sada već kao monah u istočnoj tradiciji imam dojam da se u zapadnoj tradiciji od monaha ili redovnika više očekuje da bude dio kolektiva – čini ono što čini zajednica. Ako se ne može uklopiti onda se promatra pod vidom da nema duhovni poziv. U istočnoj je, pak, tradiciji vrlo naglašena individualnost. Svaki čovjek ima svoju prošlost, svoj temperament, svoj pogled na svijet, svoj odnos s Bogom, poseban je po svojim slabostima i vrlinama… Zato je u istočnoj tradiciji vrlo naglašen odnos novaka i duhovnika. Duhovnik je taj koji svakom pojedinačnom monahu postavlja pravila, molitvu, savjete, neovisno o drugome. Kad smo bili u samostanu u Univu bilo je osoba koje često puta nisu ni dolazile na molitvu jer se nisu mogle probuditi, ali zato su bili vrlo revni u postu i radu. I, ono što me se posebno dojmilo bilo je to da nikada ni u jednom trenutku nisam osjetio da netko od subraće nekome zamjera neki pad, neki manjak revnosti u nečemu. Isto tako imao sam dojam da se u zapadnom monaštvu samostan smatra kao jednom vrstom nagrade u smislu da se podrazumijeva da ako netko tko želi biti redovnik da živi sakramentalnim životom i nekako pokušava nadograditi svoje redovništvo. Na Istoku se monaštvo smatra pokajničkim činom i lječilištem, i zato svaki kršćanin može biti monah. Tko god pokuca na vrata, bio on svetac ili razbojnik, dobrodošao je u zajednicu. Upravo zato što on nema snage oduprijeti se svojim strastima u vanjskom svijetu, dolazi u samostan da u toj jednoj atmosferi molitve, posta, askeze, podrške od svoje braće, doživi jedno obraćenje i pokajanje”.

Monaška ćelija – mjesto molitve

Monaška ćelija je svojevrsna Crkva, mjesto molitve. „Monaška ćelija je jedna mala sobica. Izgleda jednostavno. U njoj se nalaze ormar, krevet i radni stol, i tu monah provodi vrijeme u molitvi. U novicijatu su nas učili da postoje „tri crkve”. Prva crkva je hram gdje se odvijaju sva službena bogoslužja. Druga crkva je blagovaonica u sklopu koje se nalazi oltar i Presveto. U blagovaonici se za vrijeme objeda ne razgovara, nego se jede u šutnji dok netko od subraće čita pobožno štivo. I, treća crkva je monaška ćelija. Uvijek nam je naglašavano da ćelija nije mjesto odmora, nego se monah u ćeliji treba ponašati kao da je u crkvi. Tu je prisutan Bog. I kao što je u crkvi osoba usredotočena na molitvu, tako i u ćeliji ona mora usredotočena na molitvu, a ako ne moli onda treba u miru spavati”.

Stupnjevi monaštva

Nakon novicijata u Univskoj lavri, o. Mladen je primilo niže redove i podđakonat u mjestu Ripniv u Ukrajini. Zatim se vratio u Križevce gdje je u katedrali Presvete Trojice 10. srpnja 2020. primio monaški postrig. „Bilo je to na blagdan sv. Antuna Pečevskog, koji je veliki zaštitnik monaštva. Sam obred je dosta sličan obredu krštenja, jer se monaštvo i naziva novo krštenje gdje čovjek uranja u Krista i gdje se monaškim načinom života traži od Boga oprost za sve grijehe. Obred koji smo primili naziva se postrig u rijasu što je prvi stupanj monaštva. Postrig sam po sebi označava da se nešto striže – reže. Biskup ili poglavar striže vlasi kose u znak pokajanja u obliku križa i to simbolizira novo ređenje, novi život. Monah tada dobiva na svoj habit, odnosno podrijasnik, jednu rijasu – široku crnu haljinu dugih rukava koja je također poznata u zapadnoj tradiciji kod benediktinaca, cistercita, trapista – koja se naziva kukula, i ona se nosila u vrijeme žalosti. Tako da ona označava da se monah mora žalovati i kajati se za svoje grijehe, što je bit monaštva.

Drugi stupanj monaštva slijedi nakon tri godine. To je zavjet male shime što bi u terminologiji Zapadne Crkve označavalo doživotne zavjete. Istočna Crkva još poznaje veliku shimu što je najveći, najsavršeniji stupanj monaštva gdje monah nakon monaškog života i askeze još više produbljuje svoju duhovnost i traži još veću askezu i povlačenje od svijeta. Tako velika shima podrazumijeva potpuno odricanje od svega ovozemaljskog, od svih ovozemaljskih užitaka. Nisu svi monasi obavezni dati veliku shimu, to je odluka pojedinca u dogovoru s duhovnikom”.

Svećeničko ređenje

Uz to što je monah, o. Mladen je zaređen i za svećenika. Ređenje je imao 24. svibnja 2021., kada Grkokatolička Crkva slavi svetkovinu Presvete Trojice i naslovnu svetkovinu križevačke katedrale. „Iako je istočno bogoslužje svečano i komplicirano, ređenja za đakona i svećenika su jednostavna. Obred se sastoji od toga da netko od starijih svećenika predstavlja ređenika koji čini veliki poklon ispred oltara, i zatim ga svećenici vode tri puta oko oltara dok se pjevaju tropari mučenicima. Time se pokazuje sjedinjenje svećenika s oltarom. Nakon toga biskup polaže svoju ruku i moli Duha Svetoga da siđe i da posveti ređenika. Iako nisam sklon nadnaravnim osjećajima, posebno me se dojmilo na ređenju kada je biskup Milan Stipić položio na mene ruke. Tada sam zaista osjetio silnu toplinu koja izlazi iz njegovih ruku da sam na trenutak pomislio da nije možda svijeća pala. Kada sam dodirnuo svojom rukom glavu uvjerio sam se da nije ništa izgorilo nego da je to, barem kako sam u svome srcu shvatio, bio žar Duha Svetoga”.

Sv. Šarbel – uzor u monaškom životu

Monasi, poput ostalih svećenika, mogu nakon ređenja imati mladomisničko slavlje, a o. Mladen otkriva i tko mu je od velikih monaških likova uzor. „Uzor mi je bio sv. Šarbel Makhluf, maronitski svećenik, čiji je kult dosta zastupljen u Međugorju. Kako je Ljubuški blizu Međugorja upoznao sam se s ovim svecem i počeo sam čitati njegova djela. Upoznao sam se s njegovim herojskim asketskim načinom života i to me je još u djetinjstvu bilo oduševilo. Uvijek sam se zamišljao da ću biti poput sv. Šarbela. I zaista, nekih 15-20 godina nakon toga sam i postao monah, i to monah istočne tradicije kao što je bio sv. Šarbel. Možda je to bila i neka poveznica i molitva njegova za mene”.

Onima koji promišljaju o Bogu posvećenog života o. Mladen poručuje da je Bog onaj koji poziva. „Čovjek se ne treba uznemiravati i misliti što će i kako će. Po mome iskustvu poziv je dosta jednostavan. Ne treba puno komplicirati. Ili nešto volim, ili ne volim. Ako osjećam želju da želim biti svećenik i redovnik onda jednostavno treba napraviti taj korak. S vremenom će se sve razbistriti i Bog će pokazati je li to mjesto za tebe ili ne. Ne treba se bojati. Bog sve vodi.” Ovaj monah također dodaje da svi kršćani trebaju biti monasi bez obzira žive li u svijetu ili u nekoj zajednici, jer monaštvo nije ništa drugo do življenja punine kršćanskoga poziva.