Najveću pojedinačnu knjigu Staroga zavjeta čine psalmi. Riječ je o 150 lirskih hebrejskih pjesama religiozne inspiracije, a većina se pripisuje kralju Davidu. Nastali su u 5. st. prije Krista i ispunjeni su snažnim osjećajima te posebnom metaforikom izražavaju najčešće hvalu i zahvalu, ali i molbu, pomirenje, utjehu, ohrabrenje itd. Bili su vrlo prikladni da prate  židovsko bogoslužje u hramu, osobito uz prinos žrtava. Grčka riječ «psalmoi» označava pjevanje uz pratnju glazbala na struni i grčki prijevod s hebrejskoga nastajao je od 3. do 1. stoljeća prije Krista. Prijevod na latinski nastao je u 4. i 5. st. poslije Krista. Psalmi su stoljećima bili najomiljenije molitve kršćana, svećenici redovnici nisu se u srednjem vijeku mogli zarediti ako nisu znali psaltir napamet, a napredovanje u crkvenoj hijerarhiji uvjetovano je sposobnošću da valjano tumačiš psaltir.

Psaltirski su tekstovi  snažno utjecali na književnu kulturu srednjovjekovlja pa i kasnijih vremena. Brojni književnici u mnogim narodima pokazivali su svoju sposobnost ili prijevodom psalama ili tako što su svoje stihove gradili oponašajući psalme.  

Staroslavenski psaltir preveden je još u vrijeme Svete Braće Ćirila i Metoda  i najstarija sačuvana inačica je ona u Sinajskom psaltiru koji je prepisan u 11. st. iz još starije matice. Čuva se u samostanu Svete Katarine na brdu Sinaju. Hrvatskoglagoljski psaltiri su iz 14. i 15. stoljeća:  Oxfordski je iz 1310. Lobkoviczev je iz 1359., Pariški je iz 1380. , Frašćićev iz 1463.

Lobkoviczev je pisan na pergameni i  sačuvano nam je 166 njegovih listova. Lijepa hrvatska uglata glagoljica ukrašena je tu i tamo biljnim i geometrijskim ornamentima.

Pisao ga je u svom gradu senjski žakan Kirin  koji sam o tome svjedoči u kolofonu i navodi da je to bilo godine 1359. Kroz stoljeća se uobičajilo da se psaltiru dodaju i drugi tekstovi, pa se i u Lobkoviczevu psaltiru nalaze takvi dodaci: 10 starozavjetnih i novozavjetnih kantika, Atanazijevo vjerovanje, tipove službi za pojedine kategorije svetaca, službu za pokojne, Marijin oficij, Litanije svih svetih i dr.   Rukopis je dospio u Prag vjerojatno u vrijeme emauske epizode hrvatskih glagoljaša, kada su oni djelovali u Pragu između 1347. i 1430. godine. U svome ga je vlasništvu imao poznati češki slavist Vaclav Hanka, a onda je dospio u biblioteku kneza Lobkovicza po kojemu se i zove. Iz njegove je biblioteke došao u biblioteku praškoga Narodnoga muzeja, u kome se i danas nalazi.    

Posebno je zanimljiv Frašćićev psaltir  koji se  čuva u Beču, a kojega je 1463. u Lindaru (u Istri) prepisao poluustavnom glagoljicom pop glagoljaš Petar Frašćić. Zanimljiv je već kolofon u kome piše: Ljet Gospodnjih 1463. to pisa pop Petar grješni, pridivkom Frašćić komu je zemlja mat a otačestvo grob, a bogatastvo grisi. I kada je pisah i njekada bjehi v mišljenju da me misal prehajaše, zač mlad bjeh i pročaja. I pisah je v Lindarje sjedeći. I v to isto ljeto biše po Istrje malo žita i gladno biše i ja dovoljekrat lačan bjeh.  

Kolofoni su obično škrti sadržajem, ali ovaj nudi zanimljive podatke i o prepisivačevu raspoloženju, njegovim problemima i o teškoćama koje su zadesile Istru.

Frašćićev je psaltir posve usamljena pojava među hrvatskoglagoljskim psaltirima prvo po tome što je on tzv. psaltir s tumačenjem, tj. uz same psalme donose se tumačenja koja se nazivaju «tlk psaltira» i koja su služila da se ispravno razumiju psalamske poruke. Ta su tumačenja u prvom redu bila namijenjena onima koji su se pripremali za svećeničko zvanje.

Ona su, po mišljenju istraživača, napisana kasnije od osnovnoga teksta i u njima ima vidljivih zapadnih utjecaja. Naime, Frašćićev psaltir u svome osnovnom tekstu ima puno sličnosti i s najstarijim staroslavenskim psaltirom, dakle Sinajskim i s nekim ruskim psaltirima, što sve upućuje na veliku starost njegova izvora, tj. na ćirilometodsko razdoblje. Profesor Josip Hamm izrekao je misao da su ruski psaltiri prepisani iz glagoljičnoga hrvatskoga predloška.

Proučavanje je navelo istraživače na pomisao da se staroslavenski psaltir vrlo rano razdijelio u dva smjera, jednom su pripadali psaltiri u kojima je ćirilometodska tradicija obogaćena snažnim zapadnim utjecajima, a drugu oni koji su nastajali na makedonsko – bugarskom tlu i nemaju takvih utjecaja.

Kadšto je staro psalmodijsko židovsko pjesništvo bilo pisano u ritmiziranoj prozi i sada ćemo poslušati jedan takav primjer, poznat u struci kao Kantik triju mladića, u inačici iz Lobkoviczeva psaltira. Podsjetimo samo na to da je autor prorok Danijel koji je sa svojim drugovima odveden u sužanjstvo kod Babilonaca. Kada se njegovi prijatelji Ananija, Azarija  i Misael nisu htjeli pokloniti zlatnom liku kralja Nabukodonosora , bili su bačeni u užarenu peć, ali ih je zaštitio anđeo, a oni su onda sve pozivali da slave Boga. Poslušajmo jedan dio:

Blagoslovite vsa djela Gospoda, hvalite j i prevznosite j va vjeki.

Blagoslovite anjeli gospodnji Gospoda, blagoslovite nebesa Gospoda.

Blagoslovite vodi i vse prjeviše nebes Gospoda, blagoslovite vse sili

gospodnje Gospoda

Blagoslovite slncje i luna Gospoda, blagoslovite zvijezdi nebeskije

Gospoda.

Blagoslovite vsak dažd i rosa Gospoda, blagoslovite vsak duh božji

Gospoda.

Blagoslovite oganj i znoj Gospoda, blagoslovite zima i var Gospoda.

U tom se stilu nastavlja  i svaki pažljivi čitatelj/slušatelj primijetit će da veliku većinu teksta dobro razumije mada je od prijevoda prošlo 660 godina.

Da bismo uočili te jezične i stilske sličnosti i razlike naizmjence ćemo navoditi isti tekst (Psalam 101) iz najstarijega staroslavenskoga psaltira – Sinajskoga – i suvremeni hrvatski tekst:

Gospodi usliši molitvon mojon

  i v-p-l moj k Tebi da pride.

  Jahve, usliši molitvu moju

  I vapaj moj k Tebi da dođe!

————————————

Ne otvrati lica Tvojego ot mene,

 v njže den tonžon prikloni

 ko mnje uho Tvoje

 v njže den prizovon tjen

 jendro uslyši mjen

Nemoj sakrivati lice od mene

U dan moje nevolje!

Prigni k meni uho svoje

Kad Te prizovem, brzo me usliši.

Naravno, nailazimo na pokoju nepoznatu riječ, ali kada uzmemo u obzir udaljenost 11. i 20 stoljeća, razlike se ne čine velikima.

Svaki je psalamski stih ispunjen snažnom vjerom u Boga.

Ako danas pretražite internetske izvore, vidjet ćete da i suvremeni čovjek itekako traži inspiraciju i pomoć u psalmima. I naše suvremene tjeskobe kao da najbolji izlaz nalaze u tim po postanku prastarim tekstovima.  No u srednjem vijeku psaltir je služio i u pedagoške svrhe, posebice za učenje čitanja i pisanja. Primjer iz naše glagoljične tradicije je početnica poznata kao Kožičićev bukvar iz 1530., Kožičićeva početnica ili Kožičićev Psaltir.

Otisnuta je u Rijeci, u tiskari Šimuna Kožičića Benje (o. 1460–1536) koju je taj modruški biskup i upravitelj senjske biskupije utemeljio 1530. i u kojoj je, koliko se sada zna, u dvije godine rada tiskao šest knjiga.

Kožičićeva početnica iz 1530. ima naslov Psaltir. Tako ju je nazvao jer u njoj, kao i u najstarijoj našoj  početnici iz 1527. prevladavaju psaltirski tekstovi. Stoga je u našoj tradiciji poznat još jedan naziv za početnice odnosno bukvare – »psalterići«. Knjiga je sačuvana samo u jednom primjerku koji se čuva u Javnoj knjižnici u Petrogradu, a 1976. izdala je Kršćanska sadašnjost pretisak s pogovorom i transkripcijom Anice Nazor.

Već smo spomenuli da su se mnogi književnici kršćanskoga svjetonazora okušali kao prevoditelji ili kao oponašatelji psalama. Iz hrvatske tradicije spomenimo npr. Mavra Vetranovića koji je preveo nekoliko psalama, zatim knjigu Ivana Gundulića «Pjesni pokorne kralja Davida» iz 1621. g., pa knjigu Ignjata Đurđevića «Saltijer slovinski» iz 1729. itd. Naša je tradicija u tom pogledu bogata, a glagoljična sastavnica, kao i u mnogom drugome, poticajan je i poštovanja dostojan početak.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.