Kako piše Catholic News Agency, Eszterhas je djetinjstvo proveo po izbjegličkim kampovima u Mađarskoj nakon Drugoga svjetskog rata, nakon čega je završio u jednoj siromašnoj četvrti američkog Clevelanda. Tamo je započeo i novinarsku karijeru, izvještavajući o ubojstvima, krađama i neredima u svojoj četvrti. Kako je sam rekao u jednom intervjuu, ‘otad mu je život bio ispunjen tamom – pun ubojstava, kriminala i kaosa.’ I svoje tekstove opisuje jednako ‘mračnima i punima seksa.’

Tijekom ljeta 2001. godine dijagnosticiran mu je rak grla. Operacijom mu je uklonjeno osamdeset posto grkljana. Liječnik mu je zapovjedio da odmah prestane piti i pušiti. Eszterhas je tada imao već 56 godina i znao je mu neće biti lako promijeniti loše navike i nesređen stil života.

Bio je na dnu, izgubljen

Jednoga dana, koji Eszterhas opisuje kao ‘pakleno vruć’, shvatio je da je svojim životom dotaknuo dno.

“Počeo sam gubiti pamet. Postao sam živčan. Tresao sam se. Ruke su mi se grčile. Nisam imao strpljenja nizašto… Sve u meni tražilo je pića i cigare.” Sjeo je na rubnik i počeo plakati. U prekidima između grčevitog plača počeo je moliti: “Molim te, Bože, pomozi mi.”

Prije toga nije molio od djetinjstva. “Nisam mogao vjerovati da su mi te riječi izišle iz usta. Nisam znao zašto sam to rekao. Nikad prije to nisam rekao”, piše Eszterhas. Odjedanput ga je obuzeo mir. Trzanje je prestalo. Nije se više ni tresao. “Vidio sam blještavo, zasljepljujuće svjetlo, tako sjajno da sam oči morao pokriti rukama. Osjetio se preplavljen ljepotom.” Kao Savao na putu u Damask, vidio je Kristovo svjetlo. Nestala je svaka sumnja u to hoće li moći bez duhana i alkohola. Znao je da sada može ‘pobijediti sebe.’

Dom je pronašao u Katoličkoj Crkvi, ali ne bez dugog traženja

Nakon tog iskustva iz 2001., Joe Eszterhas i njegova supruga Naomi počeli su redovito posjećivati misu u lokalnoj katoličkoj crkvi. No, kad je riječ o Crkvi, nije sve prošlo bez unutarnje borbe. Bilo je to upravo vrijeme kulminacije skandala u Katoličkoj Crkvi u Americi, rezultat seksualnih delikta klera i njihova prikrivanja od strane biskupa. Eszterhas otvoreno opisuje da mu je bilo teško prihvatiti Crkvu.

Uz to, svećeničke propovijedi doživio je kao dosadne i besadržajne. U potrazi za vedrijim i zanimljivijim mjestom, on i supruga počeli su posjećivati jednu protestantsku mega-crkvu.

Tamo je propovijed, istina, bila izvrsna, ali je osjetio da mu nešto nedostaje: liturgija i euharistija.

”Ma čak i da je to crkva puna pedofila i kriminalaca koji prikrivaju grijehe drugih kriminalaca, čak i da je to crkva puna licemjerja, obmane i korupcije… ali naše iskustvo u mega-crkvi naučilo nas je da smo uhvaćeni u mrežu katolicizma. Euharistija i prisutnost Tijela i Krvi Kristove za mene i za moj duh je prelijepo iskustvo. Shvatio sam da me pričest jača.”

I danas Joe prima mnoge ponude za trilere s mračnim temama. Ipak, on drži da je potrošio preveliki dio života istražujući mračnu stranu čovjeka i tvrdi da tamo više ne želi ići.

“Iskreno, život mi se promijenio kad mi je Bog ušao u srce. Tama me više ne zanima. Imam četiri krasna sina i ženu koju volim. Drago mi je što sam živ, volim i uživam u svakom trenutku života. Moj je pogled na svijet postao vedriji i ne želim se više vraćati u predjele tame.”

Ozdravio je u duhu, ali i u tijelu

Njegova radost življenja postala je još intenzivnija otkad su mu u bolnici rekli da ih više ne treba posjećivati. “Liječnik je upotrijebio riječ ‘ozdravljen’! To je riječ koju onkolozi obično ne koriste. Rekao mi je da ne trebam više dolaziti na kontrole, da mi se tkivo regeneriralo tako da više uopće nema tragova da je raka i bilo, čak više nema ni tragova od operacije. Naomi i ja smo, naravno, bili zatečeni kad je to rekao. Mislim da je riječ o čudesnom blagoslovu.”

Joe osjeća da je “morao napisati svoju knjigu kao zahvalu Bogu, da kažem svijetu što je On učinio za mene.” Njegova ga je supruga cijelo vrijeme podržavala. Kad je završio knjigu, ona ju je zagrlila i rekla: “Eto kako se osjećam. Ponosna sam na nju.”

Čudni su Božji scenariji…