"U govoru je važno biti odmjeren. Mrvicu više slušati, nego govoriti. Izreći sebe, ali dati priliku i drugima! Neka nas Duh Sveti vodi u govoru i slušanju, kako bismo revno vršili volju Očevu u cijelome svome životu", piše fra Ivan Marija Lotar, župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskoga sa zagrebačkog Svetog Duha. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Jezik čovjeka neminovno odaje. Poput odraza Sunca na Mjesecu, tako se i na našem jeziku odražava ono što nam je u srcu. Ne posvema, ali dovoljno. Znate one ljude koji, čim spomenemo neku anegdotu iz svoga života, oni odmah vele: “Da, da, a meni se dogodilo…” – nisi ni završio, a već “se njemu dogodilo”…? E, takvi samo znaju uglavnom o sebi govoriti. To su oni, čiji se svijet vrti samo oko njih samih te su redovito bez empatije. Oni ne znaju slušati, a ako nekad i slušaju druge, to je zato jer moraju. Njihov je život uvijek najteži, njihov dan najljepši. Vi? Niste baš važni.
U govoru je važno biti odmjeren. Mrvicu više slušati, nego govoriti. Izreći sebe, ali dati priliku i drugima!
S druge strane, oni koji govore samo o drugima, njima stalno nešto nedostaje ili smeta. Smeta im kako netko govori, odijeva se, gestikulira, diše… Njima samima zapravo nedostaje autentične ljubavi prema sebi i bližnjemu, pa ju stalnim kritikama nastoje izazvati ili nadoknaditi. I na kraju, oni koji govore o Bogu, njih treba čvrsto čuvati uza se. To su oni koji nas obogaćuju, cijene, oni s kojima se osjećamo posebnima, voljenima, boljima i – svojima! U govoru je važno biti odmjeren. Mrvicu više slušati, nego govoriti. Izreći sebe, ali dati priliku i drugima! Neka nas Duh Sveti vodi u govoru i slušanju, kako bismo revno vršili volju Očevu u cijelome svome životu!