Misno slavlje je u župnoj crkvi sv. Stjepana u Krasici, posljednjoj blaženikovoj župi,  predvodio kancelar Porečke i Pulske biskupije mons. Sergije Jelenić, uz koncelebraciju porečkog župnika i dekana preč. Milana Zgrablića te župnika domaćina Miroslawa Paraniaka.

Crkva je nakon svakog progona u povijesti bivala sve snažnija, brojnija, djelotvornija.

Mons. Jelenić je u prigodnoj homiliji podsjetio da nam povijest svjedoči o mnogim progonstvima Crkve i nebrojenim žrtvama, no, napomeno je, „Crkva je nakon svakog progona u povijesti bivala sve snažnija, brojnija, djelotvornija. Ostvarivale su se riječi: ‘Krv mučenika sjeme je novih kršćana.’“

Propovjednik je o don Bonifaciu istaknuo  da je bio „miran, skroman i jednostavan službenik Boga u službi ljudima. Brinuo se za duhovno dobro svih svojih župljana, propovijedao, dijelio sakramente, poučavao djecu, okupljao mlade, pomagao siromahe, posjećivao bolesne… On je volio te ljude i oni njega. Danomice se za njih Bogu molio.“

Blaženik nije nestao nego zauvijek živi s Onim u koga je uvijek vjerovao i za koga je ovdje svjedočio.

„Ali lokalnim moćnicima onog vremena ipak je smetao i to previše. Odlučili su maknuti ga – ubiti. I to su učinili, ugrabili ga, mučili i do danas se ne zna gdje je njegov grob, ako ga ima? A tek je bio navršio 34. godinu života!“  rekao je mons. Jelenić te je istaknuo da blaženik  „nije nestao nego zauvijek živi s Onim u koga je uvijek vjerovao i za koga je ovdje svjedočio.“

Zato su i za nas ohrabrenje i poticaj riječi iz Prve poslanice svetoga Petra apostola: „Morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No, ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti,… Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego činiti zlo“, citirao je mons. Jelenić.

Blaženi Francesco i danas s neba moli za ovu župu, za Crkvu, za sve koji, poput njega, žele u svom životu slijediti Krista.

Propovijed je zaključena ohrabrujućim riječima: „Blaženi Francesco i danas s neba moli za ovu župu, za Crkvu, za sve koji, poput njega, žele u svom životu slijediti Krista. On nam je zagovornik. A nas neka nikakva progonstva, ni iskušenja ne obeshrabre, jer, ako želimo biti Kristovi, morat ćemo prihvatiti svoj križ – mučeništvo. Odricati se mnogo čega u korist drugoga, biti strpljiv kad nas krivo optužuju,  poniziti se, služiti drugima, pomagati, tješiti, opraštati svima. Krist sam u evanđelju govori: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Dakle, bez križa nema spasenja, ali na životnom putu s nama je Isus Krist.“

Kancelar Porečke i Pulske biskupije mons. Sergije Jelenić

Obzirom da se radi o dvojezičnom području kancelar je u drugome dijelu prigodno pročitao posljednju homiliju koju je don Francesco izrekao u toj crkvi 1. rujna 1946. U toj homiliji blaženik naglašava djelatnu ljubav prema bližnjemu kao najvažniji uvjet za spas duše.

Na kraju mise župnik je predstavio novo izdanje biskupije, zbirku blaženikovih meditacija „S evanđeljem u ruci“, knjižicu koja je tom prigodom podijeljena svim prisutnima.

Ove su godine po drugi put iz Poreča stigli hodočasnici pješaci prešavši 30 kilometara. Krenuli su primivši hodočasnički blagoslov nakon jutarnje mise u porečkoj katedrali.

Novost je ove godine bio Molitveni hod „Posljednja staza bl. Bonifacia“, od Grožnjana do Krasice, s raznim sadržajima za koje se uvelike angažiralo lokalno stanovništvo. Htjelo se tim Molitvenim hodom simbolično obilježiti posljednju ovozemaljsku stazu kojom je kročio bl. Francesco; naime, otet je vraćajući se kući u predvečerje 11. rujna 1946. iz Grožnjana kamo je bio otišao u posjetu i na ispovijed kod kolege svećenika Giuseppea Rocca. Nakon hodočasničke molitve u grožnjanskoj župnoj crkvi sv. Vida, Modesta i Krescencije, hodočasnici su izmolili pobožnost krunice. Došavši kod spomenika na mjestu gdje je posljednji put viđen don Francesco prigodno je scenski pročitan dijalog iz svjedočanstva o posljednjim trenutcima i njegovu ubojstvu, zapis je iz  Positio super martyrio, službenih dokumenata i svjdočanstava temeljem koji je beatificiran. Ondje su se u molitvi hodočasnicima pridružili i žitelji okolnih zaseoka, jedna je starija gospođa prenijela iskaz svoje pokojne majke koja je bila očevidac odvođenja don Francesca. Lokalno stanovništvo se je i na druge načine uključilo u inicijativu molitvenog hoda, uz ostalo i košnjom originalne staze gdje je otet, kako bi hodočasnici upravo na tome mjestu mogli uputiti Bogu svoje zazive uz njegov zagovor.

Angažiranje lokalnih vjernika danas, nekoliko generacija kasnije, dokaz je da je ovaj revni pastir duša vršio svoju službu na pravi način, da je njegovo mučeništvo autentično svjedočanstvo, koje, i desetljećima kasnije dovodi ljude Bogu.