Čovjek koji radi na sebi, rijetko se žali. Onaj koji samo govori o svojim ranama, a ne mrda s mjesta – vazda kuka i ne miče se s mjesta, poručuje fra Ivan Marija Lotar, župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskoga sa zagrebačkog Svetog Duha. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Svaki čovjek koji hoda ovom Zemljom, ne može proživjeti život, a da nikada nije (bio) ranjen. Rane se događaju svakoga dana. Netko nas rani svjesno i namjerno, netko zaista slučajno. Međutim, rane su normalan dio života. Ostati u ranama i posljedično ranjavati druge – jednostavno nema smisla.
Rane koje ne saniramo brzo se ugnoje, usmrde, postanu opasne za nas i ubojite za ljude oko nas. Što čovjek ima veću spoznaju o duhovnom životu, to je njegova odgovornost veća. Ne može se cijeli život čovjek opravdavati vlastitim ranama i jer je, posljedično, smeće prema drugima: vrijeđa, ogovara, osuđuje, izruguje i općenito ne pokazuje ljubav.
Ranjena oholica je i dalje – oholica! To Bogu nije milo!
Ako si svjestan vlastitih ranâ, a vrlo brzo čovjek toga postane svjestan – naročito kada uvidi svoje nekontrolirane reakcije, počni to rješavati! Dokad će izgovor za tvoje ponašanje biti činjenica da život prema tebi, eto, nije bio fer? A prema komu jest?!
Stoga: ranjenost ne opravdava. Vlastite rane treba prepoznati, prihvatiti činjenicu da smo ranjeni i te iste rane – liječiti s Isusom i uz pomoć bližnjih! Čovjek koji radi na sebi, rijetko se žali. Onaj koji samo govori o svojim ranama, a ne mrda s mjesta – vazda kuka i ne miče se s mjesta.
Ranjena oholica je i dalje – oholica! To Bogu nije milo! Bogu je mio onaj koji, usprkos svojim povredama, nađe snagu u Gospodinu uvijek iznova ljubiti! Bez Boga se ne može! Bog će ozdraviti svakoga tko mu se svim srcem preda, a to se isplati – jer Bog nikada ne ranjava niti razočarava!