Krajem svibnja ugostili smo je u programu Hrvatskog katoličkog radija kao zagrebačku studenticu i dugogodišnju članicu Frame Đakovo - s velikom željom volontiranja na afričkom kontinentu - a već krajem idućeg mjeseca s prvim danima ljeta, objavila je svoju fotografiju iz čekaonice u zrakoplovnoj luci jer njezine pripreme odlaska k ispunjenju velike životne želje dosegle su svoj vrhunac. U međuvremenu je i diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Ona se zove Barbara Vargić i obećali smo joj da će nakon dva mjeseca svoje avanture volontiranja u Tanzaniji, preko Udruge ‘Kolajna ljubavi’, ponovno gostovati uživo u programu HKR-a, da nam sve lijepo i naširoko prepriča, ali smo se u međuvremenu sjetili kako bi bilo odlično imati i Barbarino javljanje izravno iz Afrike iz Sirotišta sv. Ante u Tanzaniji.
To hrvatska publika, ipak, nema čestu priliku. Rado se odazvala, te nam je sljedeće posvjedočila i, isto tako, sve popratila odličnim fotografijama koje vam također donosimo.
Uvjeti koje sam tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija.
Zahvaljuju Bogu na hrani, na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi
„Dva dana putovanja, dva leta, dva autobusa i puno pokušaja sporazumijevanja na svim raspoloživim jezicima ono su što je bilo potrebno da stignem na svoju prvu destinaciju – Monduli Juu. Otišla sam tamo kod patera Tomislava Mesića, hrvatskog misionara, koji već više od desetljeća boravi s plemenom Masaai u sjevernom dijelu Tanzanije.”
Barbara je provela kod njega 10 dana dijeleći školarine djeci od njihovih kumova iz Hrvatske.
„Uvjeti koje sam tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija.”
Obišla je nešto više od 30 djece u nekoliko škola i podijelila im školarine, kako bi i ove školske godine mogli imati obrazovanje, topao obrok i uniformu.
Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek
Sve je to moguće zahvaljujući sustavu kumstava udruge ‘Kolajna ljubavi’, organizacije preko koje je došla ovdje odakle piše svoje neposredne i jedinstvene afričke dojmove za redakciju HKM-a.
„Nakon deset dana, bilo je vrijeme za odlazak na moje glavno odredište; Sirotište sv. Ante u Songei. Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek.”
Sirotište ukupno broji 60-ak djece, no trenutno ih je u njemu 40, budući da su starija djeca otišla u srednje škole u drugim mjestima.
„Dnevna rutina je uigrana” – piše nam ova mlada Đakovčanka – „buđenje, jutarnja higijena, doručak pa odlazak u vrtić i školu”.
Školarci pješke odlaze u školu već oko 6.30 ujutro, a po povratku svi marljivo peru uniforme, pospremaju i pišu zadaće
„Naših jedanaest vrtićaraca pohađa vrtić u sklopu sirotišta, kojeg izvrsno vode dvije učiteljice, jedan učitelj te s. Judith.”
Ona, zajedno sa susestrom s. Mariom iz Družbe milosrdnih sestara sv. Križa čini desnu ruku sirotišta i udruge, budući da sestre koordiniraju sve operacije koje se ne mogu napraviti iz Hrvatske te svakodnevno skrbe o djeci.
Osmijesi i veselje u Tanzaniji su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti
Tu je, dakako, angažman Barbare i kolegice Ive, s kojom u Africi volontira, najveći.
„Osmijesi i veselje ovdje su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti. Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro. Duh je njihov zarazan i odzvanja sirotištem.”
Igra, cika i smijeh čuju se svakodnevno do susjednih ulica. Svatko od njih govori engleski, ima petice u školi te za sve imaju i volje i vremena, svjedoči nam za Hrvatsku katoličku mrežu.
„Nama odraslima mogu biti uzor u mnogočemu, a naročito u jakoj zahvalnosti koja im se vidi u očima.”
Zahvaljuju Bogu na hrani – ističe Barbara Vargić – na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi. Prije nekoliko dana nestala je struja u cijelom sirotištu i kada se napokon vratila, njihovoj radosti nije bilo kraja.
„‘Asante, Mungu!’ – čulo se iz malih usta. ‘Bože, hvala Ti!’ – vikali su i zaista, hvala Mu.”
‘Joie de vivre’ – fraza je kojom Barbara na kraju zaključuje ovo svoje javljanje iz Afrike, kao i ozračje koje nam je barem ovako u zapisu pokušala prenijeti riječima iz tog tanzanijskog sirotišta čiji je nebeski zaštitnik ‘svetac svega svijeta’.
„Ukoliko toj radosti želite doprinijeti” – napisala nam je također – „pozivam vas da postanete kumovi djece u Tanzaniji i učinite nemjerljivu promjenu u njihovim životima”.
Sve informacije možete pronaći na stranici udruge:
http://www.kolajna-ljubavi.hr/prijava_kumstva/prijava.html.
„Molite za Afriku!” – zadnje su riječi ove naše mlade Slavonke koja i u dalekom svijetu svjedoči da je hrvatsko srce veliko.
U Domovinu bi se Barbara Vargić trebala vratiti krajem kolovoza, a obećano ćemo izvršiti i ugostiti je s prvim danima jesenske sheme u onoj istoj emisiji u kojoj je sve ovo i najavila krajem svibnja.