Posebna priča unutar duhovnih vježbi su pratitelji. Pratitelji su oni koji vode vježbatelje kroz korake duhovnih vježbi. Oni su pak danas Crkvi stavljeni kao uzor autentičnog i divljenja vrijednog služenja Kristu jer svoje vrijeme, srce i iskustvo Boga bezuvjetno dijele sa svima koji Ga traže. Oni su anđeoska ruka onima koji se uspinju na goru gdje boravi Gospodin.

Martina Kuveždanin je magistra teologije koja je i sama prošla duhovne vježbe, a danas Bogu služi kao pratiteljica vježbateljima. Tko god je sudjelovao u Ignacijanskim duhovnim vježbama pod okriljem Injiga nije mogao ne primijetiti Martinu, njezin žar i vedra svjedočenja puna Duha nadahnuće su na još veće predanje i slavu Boga. „Bog čini čudesa u životima ljudi koje pratim“, svjedoči Martina za HKM o svom iskustvu pratiteljice u Duhovnim vježbama sv. Igancija.

Sveti Ignacije, osim kod reda isusovaca, danas djeluje, i to vrlo aktivno u Injigu! Mnogi su preobraženi kroz duhovne vježbe svetog Ignacija upravo kroz Injigo. Što je Injigo za one koji ne znaju i kako danas djeluje u Hrvatskoj? 

U Godini smo sv. Ignacija, kada slavimo 500. obljetnicu od njegova obraćenja te mi se čini kako je prije svega važno podsjetiti da je Injigo (Iñigo) – laičko ime sv. Ignacija, ime koje je nosio kao vitez, prije obraćenja. To ime jest i ime Zajednice i Programa Injigo jer u njima većinom služe laici različitih staleža – drugo, laičko krilo ignacijevske obitelji. 

Injigo jest Program ignacijevskih duhovnih vježbi koje Zajednica Injigo daje svake godine. Od listopada do svibnja organiziramo Duhovne vježbe u svakodnevnom životu od 30 tjedana, tijekom cijele godine organizirane su i Kućne duhovne vježbe od 3, 12 i 30 dana, a tijekom ljetnih mjeseci tu su i Duhovne vježbe u šutnji od 3 i 6 dana. Sudionici duhovnih vježbi sudjeluju na molitvenom susretu s uputama za razmatranja, potom samostalno obavljaju razmatranja iz Svetoga pisma i knjižice sv. Ignacija „Duhovne vježbe“, zapisuju svoja molitvena iskustva koja jednom tjedno – tijekom sat vremena (ili u duhovnim vježbama u šutnji jednom dnevno) dijele s pratiteljem. Vježbatelj i pratitelj zajednički razlučuju što Isus čini u molitvenom iskustvu vježbatelja te su to male duhovne radionice u kojima Duh Sveti odgaja i pratitelja i vježbatelja. 

Program se širi svjedočenjem života. Prisutan je po župama, u mnogim obiteljima koje sudjeluju s više članova te u redovničkim zajednicama. Proširio se u Hrvatskoj, BiH, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Australiji i drugim zemljama. U njemu sudjeluju žene i muškarci svih uzrasta i zanimanja, laici i klerici zajedno.

Pratiteljica ste u duhovnim vježbama, što to znači? 

Praćenje je pastoral slušanja drugoga – strpljivog slušanja, a biti pratitelj znači imati milost promatrati kako Isus djeluje u duši polaznika duhovnih vježbi, promatrati Božju pedagogiju djelovanja koja je drugačija za svaku osobu, radovati se Božjim pobjedama u životima ljudi, suosjećati jer i Isus suosjeća s ljudskim nemoćima, bolima i patnjama i onda s vremenom sve okreće na dobro te može svakoga, baš svakoga tko to imalo želi – pridobiti za svoje Kraljevstvo. 

Konkretnije, svaki pratitelj u duhovnim vježbama od 30 tjedana, uz svoja osobna razmatranja i razgovor sa svojim pratiteljem, daruje i svakom svom vježbatelju 30 sati razgovora (jedan sat tjedno), a u duhovnim vježbama u šutnji jedan sat dnevno. Pratitelji imaju svoje redovite tjedne susrete te mjesečne Škole pratitelja s radionicama pod vodstvom dr. sc. Marice Čunčić, utemeljiteljice Programa i Zajednice Injigo, a određene teme pratiteljima izlažu i svećenici, psiholozi, sve s ciljem učenja teorije praćenja te razmjenom iskustva, osluškivanjem Božjeg djelovanja i zajedničkog razlučivanja.

Susret s uputama – Duhovne vježbe u šutnji Programa Injigo u Salzburgu / Foto: Privatni album Martine Kuveždanin

Da biste postali pratiteljica morali ste proći Ignacijanske duhovne vježbe. Kako ste se odlučili na Duhovne vježbe? 

Prvi puta duhovne vježbe upisala sam 2011. godine, nakon završetka teološkog studija i prve godine radnog iskustva. Osjećala sam se izgubljeno, izvana sam imala sve – možda i više nego što mi je trebalo – a iznutra sam bila prilično nezadovoljna. Sada znam da sam u nastojanjima ostvariti svoje želje i ciljeve izgubila Isusa, no tada sam samo htjela saznati što trebam učiniti kako bih „malo nadošla“ – ponovno osjetila radost, pa da mogu dalje po svome. I ta prva godina i prve duhovne vježbe u šutnji i dan danas nezaboravno su iskustvo Božje blizine, Božje ljubavi, Božjeg razumijevanja i razumijevanja pratitelja koji su tijekom te i svih sljedećih godina duhovnih vježbi uistinu bili produžena Božja ruka puna strpljenja, nježnosti i razumijevanja. 

Što Vam se dogodilo u vježbama? 

Upoznajući osobine Oca, Sina i Duha Svetoga – bolje sam upoznala sebe, a to upoznavanje nije baš uvijek ugodno. U duhovnim vježbama u svakodnevnom životu tijekom 4 tjedna razmatramo svoje grijehe i neuredne sklonosti. To suočavanje sa sobom urodi čuđenjem, neugodom, kajanjem – a na kraju i većom poniznošću, zahvalnošću Bogu što me otkupio i spasio, i željom uzvratiti Mu. Tu, u mojoj bijedi grijeha, Gospodin mi je po prvi puta progovorio i pokazao opipljivu blizinu, a potom po služenju svećenika u sakramentu ispovijedi udijelio i oproštenje svih grijeha – dosta njih do tada nisam bila ni svjesna. Mijenjao je moj pogled na život – baš kao što i geslo Ignacijeve godine kaže “Vidjeti sve novo u Kristu”, učio me što je zapravo vrijedno, mijenjao način ponašanja, odijevanja, odlučivanja, raščistio je brojne aktivnosti koje sam gomilala kako bih pobjegla od sebe, utišao me, hrabrio da prije svega budem u istini pred Njim i pred sobom kakva god ta istina bila i što je najvažnije – privlačio me bliže k sebi, učio da Ga mogu prepoznati u svakodnevici, a ta Božja škola života još uvijek traje… Nekada sam dobar učenik, nekada loš, ali ono što ohrabruje jest da Bog vjeran ostaje, ne odlazi već strpljivo čeka da „dođem k sebi“ (usp. Lk 22, 31).

Kako ste odlučili postati pratiteljica?

Bog poziva na služenje – nekima odmah jasno pokaže i gdje – u kojem staležu, u kojoj zajednici ili pastoralu, jedni odmah prihvate, drugi malo odgađaju odgovoriti.

Praćenje je Božji poziv koji se prepoznaje u razmatranjima vježbatelja. Nitko se sam ne može „preporučiti“ da bude pratitelj. Bog poziva na služenje – nekima odmah jasno pokaže i gdje – u kojem staležu, u kojoj zajednici ili pastoralu, jedni odmah prihvate, drugi malo odgađaju odgovoriti. Duhovne vježbe sv. Ignacija prvenstveno su bile, a i sada jesu namijenjene otkrivanju poziva, ali nekada osobama prvo treba oslobođenje, iscjeljenje da bi prepoznale poziv i mogle odgovoriti. Nakon prve godine duhovnih vježbi, želja služiti Gospodinu u mom se srcu produbila, pratiteljica je to prepoznala i predložila me za praćenje, a moje je bilo sljedeće godine odlučiti prihvaćam li. Nisam mislila da sam spremna, ni sposobna, ali sam osjećala veliku zahvalnost za sve što je Bog učinio i željela sam Mu uzvratiti. Praćenje je bilo uzvrat koji je On želio. 

Kakva su vaša iskustva, što je Bog činio u životima ljudi koje ste pratili? 

Čudesa! To je riječ koja najbolje opisuje iskustvo praćenja. Nitko nakon duhovnih vježbi nije ostao isti jer u Božjoj blizini ne možemo ostati isti – On toliko uporno ljubi da to uvijek dovodi do promjene. Ne bih željela konkretno svjedočiti tuđa iskustva, no čak i kada se neki životni problemi nisu riješili – osobe su u svakodnevnoj Božjoj blizini dobile snagu nositi ih. Oni koji su već znali svoj životni put/poziv – dobili su novu radost živjeti ga, mnogi su oprostili bližnjima i samim time dobili oslobođenje i ozdravljenje zagrliti i život u punini i svoje bližnje, osobe koje su bile malovjerne po pitanju bračnog poziva – uplovile su u bračnu luku… 

Što smatrate da je najznačajnije što vježbatelji steknu ili dobiju u duhovnim vježbama? 

Moram priznati da mi je najveća radost kada vježbatelji osjete poticaj svakodnevno ići k Isusu ne samo u razmatranje, nego i na misno slavlje.

Ono najdragocjenije jest susresti i upoznati kroz duhovne vježbe živoga Boga koji postaje živo prisutan u osobnom životu vježbatelja, uistinu postaje čvrsta stijena na koju se oslanjaju u svojoj svakodnevici – u donošenju i malih, i velikih odluka. Moram priznati da mi je najveća radost kada vježbatelji osjete poticaj svakodnevno ići k Isusu ne samo u razmatranje, nego i na misno slavlje. Puno vježbatelja osjetilo je kako im nije dovoljno samo jednom tjedno, nedjeljom, ići na misu – već su počeli izabirati još koji dan tijekom sedmice, pa određene blagdane, pa kada se slave određeni sveci – no, malo po malo uvidjeli su kako je milosno svakog dana hraniti se i Božjom riječju i Tijelom Kristovim. Na misno slavlje nose ono što su dobili u razmatranjima – predaju svoje slabosti i ograničenja – i s vremenom Bog ih podiže i budi u njima želju služiti u Crkvi. Svijest o snazi svete mise i ljubav prema Crkvi koja se u njihovim srcima rađa kroz duhovne vježbe – nešto je što im više nitko ne može oduzeti. 

Već ste mnogo ljudi pratili, sigurno ste dobro upoznali kako Gospodin govori ljudima, pa – kako On govori i što po vašem iskustvu najčešće želi reći čovjeku? 

Ovo pitanje donijelo mi je osmjeh na lice. To da Bog govori, da želi govoriti sa svakim osobno jest nešto što osobama koje prvi puta uđu u duhovne vježbe izaziva čuđenje, nevjeru, pa i strah – jer „tko zna što će Bog od mene tražiti, pa onda možda bolje da se u taj dijalog i ne upuštam“. A molitva je dijalog s Bogom – koji mi često pretvaramo u monolog. Kako Bog govori? Po mom iskustvu – jednostavno, onako kako će ga onaj s kim govori moći razumjeti – njegovim rječnikom, rječnikom vježbatelja. Ponekad ne govori riječima – već osjećajima – dubokog mira, nježnosti, a kada govori riječima – onda to u srcima na prvu izaziva sumnju i pitanje „A da nisam ja to sam izmislio? Baš bi Bog meni govorio…“. Onda se opet poslužimo osjećajima – pa pratitelji pitaju vježbatelje kako su se osjećali prije nego što im je Bog progovorio, a kako poslije. Božja riječ nikada se ne vraća bez ploda. Promjena koju Božji govor donese u srce vježbatelja ne može se zanijekati i tjera svaku sumnju i strah. Da, naš Bog je osoban Bog i želi nam govoriti – odgovoriti na naše molitve.  

Imate li neko posebno praćenje ili vaše iskustvo koje biste posvjedočili? 

U sjećanje mi dolazi jedna gospođa koju sam pratila u duhovnim vježbama u šutnji koja je bila u poodmaklim godinama, jako dugo nije pisala – pa joj je bilo teško zapisivati razmatranja, a Biblija koju je ponijela sa sobom imala je sitna slova – pa nije vidjela čitati. Reklo bi se da je zalutala jer nije ispunjavala ništa od zadanosti koje duhovne vježbe sv. Ignacija nose sa sobom. Nisam imala puno iskustva u praćenju i moram priznati da sam se uplašila što ćemo, ali kao što sam rekla – Bog nikoga ne ostavlja praznih ruku. Gospođa se trudila držati šutnju, tijekom razgovora izabrale smo jedan svetopisamski ulomak za razmatranje te smo o njemu razgovarale, a ona je promišljajući o biblijskom tekstu nalazila odgovore za svoj život. Bila je na misnim slavljima, razgovarala sa svećenikom koji je bio s nama u šutnji, ispovijedala se i otišla kući nasmijana i radosna. Sljedeće godine se vratila s bilježnicom i naočalama, bila je spremna čitati Sveto pismo i zapisivati molitvena iskustva. To nije uobičajeni primjer praćenja, ali je meni jako drag. 

Svako praćenje je vrlo odgovorno; uvijek postoji neizvjesnost koliko reći – da ne bude ni premalo, ni previše i da se vježbatelj nauči oslanjati na Boga, a ne na pratitelja. Sjećam se iskustva praćenja mladih ljudi koji su poput spužve upijali svaku riječ i duboko promišljali o svakom pitanju koje im je bilo postavljeno, a tu su i stariji koji su smatrali kako je kasno „u tim godinama“ krenuti za Isusom, no On ih je razoružao i iznenadio poletom koji su dobili i za molitvu i za svakodnevne obveze kroz koje Ga svjedoče. Osobe posvećenoga života Bog ljubi na poseban način, lijepo je osjetiti tu ljubav koja uvijek iznova osvaja. 

Kome preporučujete ući u duhovne vježbe  i kako je to moguće učiniti? 

U duhovne vježbe mogu ući svi koji žele bolje upoznati Isusa i promijeniti svoj život.

Prethodni primjer pokazuje da u duhovne vježbe mogu ući svi koji žele bolje upoznati Isusa i promijeniti svoj život. Nije potrebno nikakvo predznanje samo želja i dobra volja, spremnost odvojiti vrijeme, učiti kako se razmatra (a najbolje se uči samim razmatranjem), te osluškivati što Isus čini, na što potiče. Uskoro će biti otvorene prijave za sljedeće Duhovne vježbe u svakodnevici od 30 tjedana tijekom 2021./2022., u tijeku su Kućne duhovne vježbe na koje se može prijaviti. Uskoro će biti duhovne vježbe u šutnji u okolici Zagreba, a već u ponedjeljak, 2. kolovoza u 20 sati svi zainteresirani mogu se uključiti na otvoreni susret svih onih koji su prošli ili žele proći duhovne vježbe. Sve informacije dostupne su na mrežnoj stranici www.injigo.com te na broj mobitela tajništva Programa Injigo +385 (0)91 4444 865 ili na e-mail: info@injigo.com.

U zahvalnosti Martini i svim pratiteljima u Injigu i sama autorica teksta svjedoči kako je upravo iskustvo Ignacijanskih duhovnih vježbi pod okriljem Injiga bilo ključno za upoznavanje silne ljubavi Božje, učvršćenje poziva, radosti odaziva, čudesnog ozdravljenja i oslobođenja koje Gospodin u obilju daruje onima koji ga traže.