Skromna osoba iznenađujuće je hrabrija i samopouzdanija, jer njezina snaga ne leži u njoj samoj, piše Aleteia.
Zamišljamo da je uistinu skromna osoba ona koja se sramežljivo skriva u stražnjem dijelu sobe, nadajući se da je nitko ne primjećuje. Koliko je to daleko od istine!

Najskromnija osoba koja je hodala ovom zemljom bio je Isus! Daleko od toga da se nije klonuo odgovornosti. Isticao se u gomili i hrabro pronosio Božju riječ. Istodobno, Isus je također kleknuo da opere noge svojim učenicima, čak i kad su se otvoreno opirali njegovom djelovanju. Isusova verzija poniznosti nešto je o čemu često ne razmišljamo.

O tom obliku poniznosti razmišlja sveti Franjo Saleški u svojem djelu Filotea– Uvod u pobožni život. Uputio je čitatelja da razmisli o mnogim darovima koje nam je Bog dao i koliko je istinska poniznost pravilna upotreba tih darova za Božju slavu.

“Postoje neke osobe koje se ne usuđuju ili neće razmišljati o milostima kojima ih je Bog obdario, bojeći se da ne postanu samozadovoljne i isprazno slavne; ali oni su u krivu … ništa nas tako često ne ponižava pred Božjim milosrđem kao mnoštvo njegovih darova nama; kao što nas ništa tako ne ponižava pred Njegovom pravdom kao mnoštvo naših nedjela.
Poniznost prepoznaje djelovanje Boga u našem životu i način na koji On to vodi.. Mi smo njegovo oruđe i ako želi da naviještamo Evanđelje, ne bismo smjeli dopustiti da naš ponos stane na put. U tim slučajevima trebamo pustiti Boga da djeluje kroz nas, baš kao što je Bog radio preko Mojsija.”

Mojsije je mislio da nije toliko sjajan i da ne može ispuniti Božju volju. Međutim, Bog mu je dokazao da je pogriješio i nakon što je Mojsije pustio ponos, uspio je povesti čitav narod u Obećanu zemlju.

Sv. Franjo Saleški nastavlja svoju poticaj, sažimajući ovu duhovnu istinu.

“Upoznajemo ljude koji nam kažu da mentalnu molitvu prepuštaju onima koji su savršeniji, ne osjećajući se vrijednima toga; da se ne usuđuju često komunicirati, jer se za to ne osjećaju sposobnima; da se boje diskriminirati vjeru ako je ispovijedaju, zbog svoje slabosti; dok drugi odbijaju koristiti svoje talente u službi Boga i bližnjega, jer poznaju svoju slabost i boje se postati ponosni ako učine išta dobro, – a najmanje pomažući drugima da se unište. Ali sve je to nestvarno, i to ne samo lažna, već opaka poniznost, koja prešutno i potajno osuđuje Božje darove i daje izgovor niskosti istinski uzdižući samoljublje, samodostatnost, indolenciju i zle ćudi.

Jednom kada prepoznamo Božju moć u nama i u potpunosti se oslonimo na Boga za sve što radimo, hrabrost će nam rasti i samopouzdanje će biti povišeno.

Ponosan čovjek koji se pouzdaje u sebe možda i ne poduzima ništa, ali skroman je čovjek toliko hrabriji što poznaje vlastitu bespomoćnost, a hrabrost mu raste proporcionalno niskom mišljenju o sebi, jer je cijelo njegovo povjerenje u Boga, koji uživa da pokaže svoju moć u našoj slabosti, Njegovo milosrđe u našoj bijedi.
Velika je sloboda koja se otključava kad prepoznamo vlastite slabosti i razumijemo darove koje nam je Bog dao. Znamo da je svako dobro koje učinimo samo zbog Boga i da smo puki instrument u njegovoj ruci. Naše samopouzdanje na kraju ispravnije je shvatiti kao poniznost pred Stvoriteljem ovog svijeta.