Nije pretjerano reći da je gostoljubivost u samoj srži Svetog pisma, piše Aleteia.
Sveti Benedikt iz Nursije obično se smatra ocem zapadnog monaštva. To ne znači da je bio prvi kršćanski redovnik. Monaški, eremitski kršćanski život rodio se u egipatskoj pustinji najmanje dva stoljeća prije Benedikta, oko 270. godine. Iako je Pavao iz Tebe prvi krenuo u pustinju, sv. Antun Pustinjak pokrenuo je takav način monaškog života. Oni koji su ga slijedili ubrzo su stvorili neku vrstu zamjenskog kršćanskog društva – poznate “Pustinjske očeve”. Jedan od ovih Otaca, sveti Pahomije, organizirao je prve kršćanske samostanske zajednice pod vlašću lika poznatog kao „opat“ – riječ koja potječe od aramejskog „abba“, oca.

Jedan od najpoznatijih odlomaka Benediktova pravila je 53. poglavlje. Tekst je relativno kratak, ali je, usprkos svojoj kratkoći, daleko najpoznatiji i najutjecajniji dio cijelog Pravila. U samo nekoliko redaka sažima glavno načelo legendarnog benediktinskog gostoprimstva. To glasi kako slijedi:

Neka svi gosti koji stignu budu primljeni poput Krista, jer On će reći: “Ja sam došao kao gost, a vi Me primiste” (Mt 25, 35).

Razumljivo je da samostanske zajednice ugostiteljstvo smatraju sržom svoje misije i identiteta, pogotovo ako su u pustinji ili drugim relativno izoliranim područjima, gdje se često nalaze samostani – putnici koji lutaju tim posebno udaljenim regijama mogli bi iskoristiti svu pomoć koju im pruže mogao dobiti. Kršćanska dobrotvornost natjerala bi redovnike da pruže ruku pomoći. Ta se tradicija i danas čuva i poštuje.

Ali gostoljubivost nije samostanski izum. To je prilično biblijska vrijednost. Moglo bi se čak reći da je u srži Svetog pisma. Zapravo, neki čitaju sam početak knjige Postanka kao definitivnu, uzornu gestu gostoprimstva – Bog stvara čitav svijet u kojem mogu živjeti ljudska bića i nastoji ispuniti sve njihove potrebe.

Postanak 18 odražava ovu gestu. Priča priču o velikodušnom gostoprimstvu Abrahama i Sare trojici posjetitelja koji su im došli uz hrastove Mamre. Seminomadski život često bi ljude iz različitih obitelji i regija dovodio u kontakt jedni s drugima. Kanaan je dio prirodnog kopnenog mosta između Azije i Afrike i, shodno tome, popularne trgovačke rute. U nedostatku formalne ugostiteljske industrije, koja će se tek kasnije razviti (i doseći će jedan od svojih vrhunaca upravo benediktinskim gostoprimstvom), ljudi koji su živjeli u gradovima, selima, malim gradovima, pa čak i u kampovima, imali su društvenu obavezu da primaju strance. Tekst glasi:

“Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: “Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek` se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.” Oni odgovore: “Dobro, učini kako si rekao! Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: “Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci! Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali. 

“Gdje ti je žena Sara?” – zapitaju ga. “Eno je pod šatorom”, odgovori. Onda on reče: “Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena Sara imat će sina.” Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala. Zato se u sebi Sara smijala i govorila: “Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star! Onda Jahve upita Abrahama: “A zašto se Sara smijala i govorila: `Kako ću rod roditi ja starica? Zar je Jahvi išta nemoguće? Navratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće: Sara će imati sina. 

Da nije bilo Abrahamovog i Sarinog gostoprimstva, bi li imali potomstva?

Tradicija ovaj odlomak podrazumijeva (između ostalog i sve ostalo) da nije bilo njihovog gostoprimstva, Abraham i Sara nikad ne bi imali djece. Samo zato što primaju te strance u svoju kuću, oni također dobivaju blagoslov da imaju Izaka. Ogledali su Božju početnu, gostoljubivu, doslovno kreativnu gestu.

Nakon što su anđeli primili gostoprimstvo Abrahama i Sare, Gospodin je rekao Abrahamu da je “Velika vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti. ” (Usp. Post 18, 20). Abraham je odmah upitao Gospodina hoće li poštedjeti grad ako se u njemu nađe 50 pravednika. Bog se složio da ga neće uništiti zbog pravednika koji tamo žive. Abraham se cjenka, moleći Boga za milost na nižim brojevima: prvo 45, zatim 40, zatim 30, zatim 20 i na kraju u 10. Gospodin se svaki put složio. Poslao je dva anđela (a ne trojicu za koju smo vidjeli da boravi u Abrahamovom šatoru) koji su poslani u Sodomu da istraže.

Lot, Abrahamov nećak koji živi u Sodomi, prima te strance. Poput Abrahama, poziva ih da prenoće u njegovoj kući, služi ih, hrani ih i pruža im sklonište. Ostale su Sodomljani željele da ih Lot preda umjesto toga. No, umjesto da im je predao goste, Lot im je umjesto toga ponudio svoje dvije kćeri. Odbijen je.

Do jutra su ga dva anđela nagovarala da uzme obitelj i pobjegne iz grada koji je trebao biti uništen: „Bježite za svoj život! Ne gledaj iza sebe, niti se zaustavljaj bilo gdje u ravnici; bježite u brda, da vas ne pomete! ” Ostatak priče već znamo. Lotova supruga ne posluša, pogleda iza sebe prema gradu i odmah se pretvori u stup soli. A sol ima puno veze s gostoprimstvom.

Sol u Bibliji igra zanimljivu, često kontradiktornu ulogu. U drevnom Izraelu bila je široko i varijabilno korištena. Knjige Brojeva i Kronike predstavljaju sol kao simbol koji potvrđuje prijateljstvo među strankama. Zajedničko jedenje soli zapravo je bio (i još uvijek je) znak prijateljstva u nekim regijama na Mediteranu.

Prema nekim izvorima židovske tradicije, Lotova supruga i sama je bila Sodomka. To bi značilo da gostoprimstvo nije bio dio njezinih običaja. Neki izvori tvrde da se, kad ju je Lot pitao da donese sol njegovim gostima, požalila: “I ovaj zli običaj koji želite uvesti na ovo mjesto?” (Usp. Midrash Agadah, Bereishit 19, 32). Kako u kući nisu imali soli, išla je od vrata do vrata tražeći od susjeda neke, dajući im do znanja da je njezin suprug ignorirao gradske zakone: pozvao je nepoznate ljude. Midraš zatim objašnjava da je sagriješivši sa soli bio kažnjen solju. ”

Ova “kazna” doista je znakovita. Zemlja prekrivena solju, u Bibliji je također metafora ničije zemlje, pusta zemlja, zemlja u kojoj ništa ne raste (Usp. Psalam 107, 34; Job 39, 6; Jeremija 17, 6). Budući da je upravo gostoljubivost Abrahamu i Sari omogućilo da imaju sina, rastu i napreduju, po istoj bi se logici oni koji uskraćuju gostoljubivost (ne samo Lotova supruga, već i cijeli grad Sodoma) pretvorili u pustoš.