Neuspjeh u sinagogi, u Nazaretu, gdje mu se nije vjerovalo, ne samo da je Isusa obeshrabrio, nego ga potiče na promjenu navještaja, s drukčijim pristupom. Zanimljivo je primijetiti rečenicu iz Markova Evanđelja, prije današnjeg odlomka, gdje Marko piše: Obilazio je selima uokolo i naučavao (Mk 6,6). Isus više ne svraća u sinagoge, gdje je doživio neuspjeh, nego ide među ljude, ide na mjesta siromaštva.

Papa Franjo nas često u svojim promišljanjima poziva da idemo među ljude, napose među one koji su na rubovima društva. Ponekad su strukture otporne ne promjenu, ili treba duže vremena. Isus se nije obeshrabrio. Napušta Nazaret i ide kroz Galileju gdje naviješta evanđelje. Ono što se čini kao promašaj postaje prilika.

Često i u našim životima. Kako bismo imali drukčiji pogled na trenutnu stvarnost, korisno nam je promatrati naš život iz jedne šire perspektive, biti sposoban odmaknuti se duhom od trenutne situacije, znati se izdići jer to nam daje slobodu u promišljanju, osjećanju, kretanju.

Isus doziva svoje učenike!

Odbijanje u Nazaretu otvorilo je Isusu prostor za navještaj u Galileji. Isus naviješta Radosnu vijest uz pomoć drugih. Bog računa na nas. Isus poziva svoje učenika k sebi. Doziva njih 12. To je simbolika općega poziva i poslanja, svih, što znači i nas. Isus doziva svoje učenike. Što znači da ih je pozvao i kakvu poruku to ima za nas?

Potrebno je približiti se Isusu prije nego što govorimo o njemu. Samo osoba koja je bila i jest blizu Isusa, osoba koja je razumjela njegovu ponudu života, može govoriti o Njemu. Učenik treba biti s Učiteljem kako bi promišljao o njegovoj ponudi života, integrirao u svoj život način življenja, a zatim pošao u svijet.

Kršćanin prije svega u svom životu utjelovljuje ono što je Isus navijestio, a onda ima i potrebu to navijestiti drugima. Promijeniti srce osoba moguće je ako uspijemo svojim životom oduševiti ih kako bi i oni sami doživljavali ljepotu Boga. Učenik koji ne doživljava da želi drugima prenijeti ljepotu Boga vjerojatno još ni sam nije susreo Učitelja.

I odlazak k Isusu ne događa se samo jednom, jer moguće je biti kršćanin, a ipak i daleko od Isusa, kao što se dogodilo i učenicima koji se na putu u Jeruzalem svađaju (Mk 10,32-45) tko će biti prvi. Iako su pokraj Isusa, učenici su daleko i otuda nam evanđelist Marko govori kako je Isus svoje učenike dozvao k sebi. Trajni je to proces koji se događa i u našim životima. Trajni proces susreta između Boga i čovjeka.

U susretu s Bogom mi se ogledamo!

Susret s Bogom svojevrsni je korektiv našeg života. U susretu s Bogom mi se ogledamo. To je proces molitve i meditacije. Jedna izreka kaže: Molitva je kada govoriš Bogu, a meditacija kada Boga slušaš. Stoga osim naše molitve, dopustimo da nas Bog kroz meditaciju doziva k sebi. To je susret radosti.

U slovenskom jeziku riječ za susret je srečanje. Trajni susreti s Bogom su naše trajno usrećivanje. U školstvu govorimo o permanentnom, trajnom obrazovanju i usavršavanju, dok bismo ovdje mogli govoriti o permanentnom, trajnom usrećivanju. Ne zvuči li to privlačno?

Isus šalje po dvojicu. Grčka riječ za poslati ovdje je apostelein (Mk 6,7: ἀποστέλλειν). Biti apostol Isusa Krista ne znači čast nego poslanje, trajnu dinamiku navještaja Radosne vijesti. U srži kršćanina jest poslanje. Itekako je ovo aktualno i danas. Tko se dosađuje sa svojim poslanjem, pozivom, zanatom, taj zaista nema ni volje ni snage ići među druge, biti “poslanik”.

Onaj tko je oduševljen nečim ili nekim, radosno ide drugima. Možda nam je i poznata zgoda kad su u kazalištu razgovarali glumac i svećenik, pri čemu je svećenik pitao glumca: Pa kako je moguće da ljudi iz kazališta izlaze ozarena lica i pričaju još neko vrijeme o onome što su vidjeli i čuli? Glumac je na to odgovorio svećeniku: Jer se događa da mi u kazalištu pričamo o stvarima koje ne postoje kao da postoje, a u Crkvi se ponekada priča o stvarnostima koje postoje kao da ne postoje. Svijest o našoj poslanosti rađa se iz živog, molitvenog susreta s Bogom.

Kršćanin sa sobom nosi drugo bogatstvo – Isusa Krista!

Isus zatim govori što učenici ne trebaju nositi sa sobom. Koristi paradokse koje ne valja tumačiti doslovno, ali isto tako ni do kraja reducirati. Znamo koliko je kritika upućeno Crkvi zbog bogatstava, zbog pompe, zbog struktura. Ni na koji način ne trebamo apsolutizirati stvorenja jer ako to dobije najveću moć postajemo nečisti.

Učenik je pozvan svjedočiti. Stil života poslanika isti je kao Isusov. Time učenik postaje autentičan u navještaju evanđelja. Djela nam apostolska svjedoče: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35). Ni kruh ni torbe učenik ne treba nositi sa sobom. Kršćanin moli: Kruh naš svagdanji daj nam danas, a ne kruha za idućih deset godina. Zbog toga ne treba torbe. Ni novca o pojasu. Kršćanin sa sobom nosi drugo bogatstvo – Isusa Krista. Koristi dobra ovoga svijeta za ono što je nužno za dostojanstven život, ali ne gomila na jednom mjestu.

Prema evanđelistu Marku, Isus pak poziva učenike da nose sandale. Kako to? U Rimu su bosi hodali prosjaci i robovi. Kršćani nisu ni prosjaci ni robovi. Oni su slobodni i nose se onako kako žive ljudi koji su slobodni. U isto vrijeme ne nose dvije haljine. Važno je ono što je dovoljno. Jedna haljina. No ovdje možemo vidjeti i simbolično značenje jer haljina predstavlja osobu.

Učenik se ne veže na prolazna dobra!

Evanđelist poziva učenike da imaju jednu haljinu, haljinu krštenja, haljinu stvorova Božjih. Pavao nam govori: Obucite se Kristom (Rim 3,14), zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, velikodušnost (Kol 3,12). To je odijelo kršćanina, a ne dva stila života. To je bogatstvo jednostavnosti života koje mnoge privlači.

Učenici u svom poslanju mogu biti prihvaćeni, ali i odbijeni. Ako dođu u neku kuću, Isus ih poziva da ostanu u njoj jer mogu biti u opasnosti tražiti uvijek bolju kuću gdje će stanovati. Osim toga, oni koji su prepoznali da učenici imaju bogatstvo Isusa Krista zasigurno će poslaniku osigurati dostojanstven život.

Učenik se ne veže na prolazna dobra. Isus ima povjerenja da će učenici biti prihvaćeni, ali ih isto tako poziva da se ne poistovjećuju s prostorom gdje borave, već samo s prostorom svoga bića, ali i bića brata i sestre. Mnogima bi ova svijest itekako dobrodošla u oslobađanju od zlih duhova.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. dr. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.