"Razmišljao sam ako je nama smrtnicima tuđa tuga i nesreća potres duši, kako je Isusu, Bogu koji nas je u ljubavi stvorio. Onaj koji je prihvatio najgora mučenja i preljutu smrt poradi nas, kako On doživljava naše boli?" piše na društvenim mrežama karmelićanin Krešimir Josip Bahmec promišljajući o današnjem, nedjeljnom evanđelju.
Svakodnevno dobivam i čitam na internetu molbe za molitvu za zdravlje, ozdravljenje, često teške i na smrt bolesti i nesreće. Jasno je da ih ozbiljno shvaćam i molim, predajem u ruke Gospodina. Mnogo puta sam se uhvatio da su me neke posebno dotaknule i pogodile jer kada se radi o djeci i mladima, ne mogu ne suosjećati s roditeljima, braćom, s tom djecom. Mislim si kako sam slab i krhak, plačljiv nekad te se skrivam takav, pomno, da ne bi moja slabost još više dotakla muku i tugu unesrećenih.
Ipak, bilo mi je nekako lakše kada sam pročitao kako je Padre Pio često naizvan bio grub te kada ga je jadan brat upitao zašto je tako otresit prema ljudima koji ga traže da moli za njihove, odgovorio je da skriva suze suosjećanja za njih.
Razmišljao sam ako je nama smrtnicima tuđa tuga i nesreća potres duši, kako je Isusu, Bogu koji nas je u ljubavi stvorio. Onaj koji je prihvatio najgora mučenja i preljutu smrt poradi nas, kako On doživljava naše boli? Duhovni pisci govore kako je Bog u svakoj našoj boli, da nikada nismo sami i da Bog čuje svaki naš uzdah koji svjedoči o križu i da živi u svakoj suzi koja priča o boli.
Nedjeljno evanđelje spominje oca koji moli Isusa da ozdravi njegovu kćer, da položi ruke na nju, da ju dotakne, ozdravi dodirom. Isus nije odgovorio ništa, samo je krenuo ka kući oca koji vapi za ozdravljenjem kćeri. Čini se da nije žurio, već je usput „obavio” još jedno čudo. Žena je bolovala dvanaest godina od teške bolesti krvarenja i nitko joj nije mogao pomoći. Odlučila je dotaći Isusa, ali čak ne njegovo tijelo već „samo” haljine. Isusa je njen dodir dotakao, iako ga je stiskalo mnoštvo, mnogi su ga naime doticali ali Isus je ustvari „dotaknut” samo dodirom te žene. Jer je u tom dodiru bila ogromna bol, silna molitva i more vjere.
I reče joj Isus: „Kćeri, vjera te tvoja spasila” (Mk 5, 34). I žena ozdravi učas. Odmah zatim, kćer onoga oca, ustvari svoju kćer, Isus je oživio jer je u međuvremenu umrla, kao i vjera ljudi koji su mu čas prije govorili da ne treba ići ozdraviti djevojku jer je umrla. No Isus ju ozdravio od smrti, kako je nakanio na početku na molbu oca.
Boga ništa ne može zaustaviti kada krene odgovoriti na iskrenu molitvu vjere. Pa kada i vjera umre, Bog će ju oživiti. Boga dotiču naše boli, molitve, dotiče ga naša vjera te mijenja naše sudbine, mijenja svijet. Bogu nije svejedno, On želi naše ozdravljenje, najprije duhovno. Bogu je stalo više nego nama. Pa i ako smo bolesni, ako se događaju teške stvari, nismo sami, Bog je uvijek s nama i sve čini da ozdravimo. Potpuno. Bog suosjeća i voli. Beskrajno.