Često dosada ima negativnu konotaciju i radije bismo je izbjegli.. Ali što ako sadrži lekciju koja nam je potrebna za sretan život, piše Aleteia.
Kad sam bio tinejdžer, radio sam na farmi bundeva. Stariji poljoprivrednici, koji su zemlju naslijedili od oca, sjedili su zadovoljno satima u sjeni staje, šuteći promatrajući oblačno nebo kako klizi po izbrazdanim poljima. Bili su u miru s tupošću, ali u vreloj vrućini poplavnog područja Mississippija postao sam vrckav. Zapravo toliko vrckav da bih tražio bilo kakav mali posao, bilo koji zadatak kojim bih mogao ispuniti vrijeme.

Naša dosada je nusprodukt našeg odvajanja od svijeta oko nas. Više nam nije zadovoljstvo slušati ptičju pjesmu i osjećati zadovoljstvo dubokim udahom.

Tijekom sljedeća dva ljeta učio sam od tih tihih ljudi koji su se cijeli život prilagođavali polaganim, neumoljivim ritmovima zemlje. Znam da zvuči smiješno ovako formulirati, ali od tada sam čitav svoj odrasli život namjerno tražio trenutke dosade. Stojim mirno i minutu gledam u nebo ili ujutro sjedim uz šalicu kave na trijemu. Čekat ću na blagajni u trgovini, telefon sigurno uguran u džep i jednostavno obratiti pažnju na ono što se događa oko mene, dosadan svakodnevni posao, plač djeteta, mali govor blagajnika, samac koji kupuje zamrznutu pizzu, sve isprekidane zvučnim signalom blagajne. Ponekad u ovim trenucima nađem veliku ljepotu. Ponekad osjećam duhovnu bol.

Moje je iskustvo da je dosada često upravo to – dosadno. Nema velikih epifanija koje automatski stižu s njom. O dosadi mislim više kao o simptomu bolesti. To je znak da mi je život previše udoban, da sam se prestao boriti da obratim pažnju i živim svaki trenutak punim plućima. U tom smislu, dosada je sustav ranog upozoravanja koji nam govori da obnovimo svoj unutarnji život, uložimo više napora i ne mirimo se s osrednjošću. U tom smislu, ponekad je važno da nam je dosadno.

Čini mi se da je dosada luksuz moderne ere.

U manje tehnološki napredna vremena čovječanstvo je bilo zauzeto pokušajima preživljavanja, lovom ,skupljanjem drva za ogrjev i gradnjom skloništa. Dosada nije bila problem. Naša dosada je nusprodukt našeg odvajanja od svijeta oko nas. Više nam nije zadovoljstvo slušati ptičju pjesmu i osjećati zadovoljstvo dubokim udahom.

Nedavno sam pročitao Blijedog kralja, nedovršeni roman Davida Fostera Wallacea. Cijeli roman govori o dosadi. Točnije, riječ je o unutarnjem radu porezne uprave, što je najdosadnija tema koje bi se mogao sjetiti (župljani su me uvjerili da je računovodstvo zapravo prilično zabavno, ali bio sam skeptičan). Iznenađujuće, smatram da je  roman zapravo romantičan.

Wallace u predgovoru piše: „Možda je tupost povezana s psihičkom boli jer nešto što je tupo ili neprozirno ne pruža dovoljno stimulacije da odvrati ljude od neke druge, dublje vrste boli koja je uvijek tu … Ovaj teror tišine bez ičega što preusmjerava na čini.” Vjeruje da nas ovaj napor da izbjegnemo dosadu sprječava u stvarnom razumijevanju zašto život može biti tako gorak, na način na koji je pun i radosti i tuge. Biti čovjekom obuhvaća oboje. Odbijanje dosade predstavlja pokušaj izbjegavanja tuge, ali na kraju izbjegavanje također znači da gubimo radost jer na kraju tražimo plitka skretanja i besmislenu distrakciju. Da bismo živjeli dubljim smislom, moramo prihvatiti sve ono što nam život šalje, ne odbijajući ništa, bilo dobro i loše, uzbudljivo ili dosadno.

Postoji mnogo članaka o tome kako bismo trebali dopustiti svojoj djeci da se dosađuju. To povećava kreativnost, samokontrolu i razvoj identiteta. Vjerujem da ovo vrijedi i za odrasle kao i za djecu. Dosada nije stanje duha koje aktivno tražimo, ali možda bismo trebali, barem u malim dozama. Može se ispostaviti da je ono što nam se otkriva u tim trenucima mnogo veće, mnogo šire nego što bismo ikada pretpostavili.