Na mrežnoj stranici sv. Padre Pio  objavljeno je svjedočanstvo o ozdravljenju Jaimea Tinajeroa od karcinoma.

Moj suprug, Jaime Tinajero, početkom ožujka 2000. godine doživio je veliko čudo po zagovoru svetog Padre Pija. Jako se loše osjećao pa je morao hitno biti primljen u bolnicu. Njegov imunitet ozbiljno je oslabio, a trpio je tako jake bolove da je ležao vrišteći i ridajući. Liječnici su napravili sve pretrage -CT, RTG, analizu krivi i biopsiju. Dijagnoza je bila strašna – karcinom kostiju s metastazama! Bez obzira na količinu morfija koju su mu liječnici davali, bol bi se smirivala na samo tri ili četiri sata.

Dijagnoza je bila strašna – karcinom kostiju s metastazama!

Glavni liječnik mi je odlučno rekao: “Gospođo i sami vidite u kakvom je stanju vaš suprug. Mi za njega više ne možemo ništa učiniti. Ako imate vjeru, molite.” Bojala sam se i pomisliti da bi me suprug, koji je tada imao samo 38 godina, mogao ostaviti udovicom s troje male djece, Yessicom, Jaimeom i najmlađom kćerkicom Violetom koja je napunila dvije godine. Prošlo je već tri mjeseca od njegova dolaska u bolnicu, a surova stvarnost je povećavala strah jer moj je suprug već jedva samostalno jeo i nalazio se na rubu smrti. Jednog dana, moj brat Pablo, fratar kapucin, rekao mi je da s velikom vjerom molim devetnicu Padre Piju i dao mi njegovu sliku koju sam odmah stavila na uzglavlje suprugovog bolničkog kreveta. Poklonio mi je i biografiju pod naslovom “Padre Pio, mistik i apostol” koju sam tih beskrajnih dana čitala zajedno sa suprugom. Molili smo devetnicu zajedno i  s velikim žarom, a on se i sam neprestano molio, usred očaja i nemoći, svjestan da je svakim danom sve gore.

Molili smo devetnicu zajedno i  s velikim žarom, a on se i sam neprestano molio, usred očaja i nemoći, svjestan da je svakim danom sve gore.

Iscrpljena, nakon više od tri mjeseca bdijući danonoćno uz njega, rekla sam Gospodinu: “Ako ga ne želiš ostaviti ovdje, uzmi ga, no ako dopustiš da ostane s nama, oslobodi ga. Bože moj, naučila sam da uvijek slušaš kad Te nešto pitaju s vjerom! Pomozi mi, molim Te, ali neka ne bude moja, već Tvoja volja!” Istovremeno sam preklinjala i Padre Pija za zagovor, tražeći od njega suosjećanje.  Uskoro je došao kraj srpnja i dogodilo se veliko čudo – rak je nestao, ne ostavljajući za sobom ni najmanji trag! Liječnici isprva nisu vjerovali u nalaze pa su iznova ponavljali pretrage. “To je pravo čudo”, napokon je priznao glavni liječnik pitajući me kome sam se molila za zagovor. Rekla sam, naravno, Padre Piju.

Iscrpljena, nakon više od tri mjeseca bdijući danonoćno uz njega, rekla sam Gospodinu: “Ako ga ne želiš ostaviti ovdje, uzmi ga, no ako dopustiš da ostane s nama, oslobodi ga. Bože moj, naučila sam da uvijek slušaš kad Te nešto pitaju s vjerom! Pomozi mi, molim Te, ali neka ne bude moja, već Tvoja volja!”

U lipnju 2010. godine, dok pišem ove retke, moj je suprug još uvijek potpuno zdrav i potpuno normalno radi. Njegovo čudesno ozdravljenje pomoglo nam je da se približimo Bogu i posvjedočimo tako da nas, kad god netko nešto pita u vezi vjerom i koliko god teška situacija bila, uvijek posluša. Nikada nećemo dovoljno moći zahvaliti Padre Piju koji je izmolio suprugovo čudesno ozdravljenje, a najmanje što možemo učiniti je zahvaliti mu 23. rujna kada s posebnim veseljem pohodimo svetu misu u njegovu čast. Hvala, Padre Pio!

Svjedočanstvo Albine Jaramillo Escobar

(J. M. Zavala: “Padre Pio: Los milagros desconocidos del santo de los estigmas”)