Nevenka Nekić rođena je u Zagrebu gdje je završila Filozofski fakultet. Provela je četiri desetljeća predajući hrvatski jezik, povijest i povijest umjetnosti u školama, polovicu radnog vijeka u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Posljednjih desetljeća piše povijesne romane te izborom glavnih likova progovara o prešućenim istinama i temama o kojima drugi šute (Kardinalovo srce, Burik, Omerta, Jean ili miris smrti…). Objavila je četrdesetak književnih djela, scenarije za pedeset i šest dokumentarnih filmova o hrvatskoj kulturi, povijesti i podmorju.  Prihvatila se pisati i o sudbinama djece u ratu, temi koja je također premalo zastupljena u našoj književnosti. U mirovini neumorno piše, crta, slika i prati sve društveno relevantne teme. Višestruko je nagrađivana za svoja djela. Surađuje i na Hrvatskom katoličkom radiju. Dugogodišnja je urednica emisije “U sjeni transcendencije”.

Zašto ste se odlučili pisati baš o strahu djece u ratu?

Ima mnogo knjiga koje su ispisane o sudbinama obitelji, pa naravno i djece poimenično ili čitavih skupina djece koja su stradavala u ratu jer u ratu najviše stradavaju upravo civili. Oni koji su te ratove potakli ili su se odlučili početi rat, koji su donijeli te odluke, najčešće njihova djeca ne stradavaju. Zašto sam se odlučila pisati o strahu? Strah je, poslije nagona za život, poslije onoga instinkta da preživimo, sigurno najjači čovjekov emocionalni dio. Čovjek strahove pamti i misli da je zaboravio, ali i nakon 70 godina kad sam sjela pisati ovu knjigu, ništa se nije izgubilo i oni trenutci u kojima su ti strahovi bili vrlo snažni, ostali su možda najjače i najupečatljivije u samoj meni, kao neka duboka trauma koja je od početka dala naslutiti da postoje, neki kažu, tri svijeta: pozemljari, zemljari i nebesnici, a neki samo dva, ovisi o tome kako tko gleda. Svakako, postoji mračna strana od koje je djeteta strah.

Nevenka Nekić je knjigu Kupite igračke opremila sama. Na naslovnici je njezin davni crtež olovkom iz 1985. godine,  a otraga je također njezin crtež anđela tušem. “Taj dječak s naslovnice je kao anđeo na kraju knjige”, pojašnjava autorica Nekić.

I sami ste preživjeli dva rata. S mišlju da puno djece, danas odraslih ljudi, još uvijek sa sobom vuku svoje strahove, potisnuta i bolna sjećanja, je li Vaš motiv za pisanje bila želja da svoj toj djeci s ratnim traumama u književnost upišete ime, lik i okvir?

Na koncu Drugog svjetskog rata već sam imala tri godine. To je doba kad se prva pamćenja vrlo snažno urezuju u dječju dušu i uspomene koje ostaju, kao što sam rekla u uvodu ove knjige, kao na onim starim pločicama nađenim na istoku. Sjećam se strahova krajem Drugog svjetskog rata. Prvu baladu i počinjem svojim strahovima od bombardiranja Zagreba koje je bilo već od 1944. i kasnije sve do kraja rata učestalo. Prema tome, ti strahovi nisu izblijedjeli. Sjećam se i kuda smo bježali, kojim putem, kamo smo stizali, gdje smo se taborili nakon bijega… Stanovali smo u blizini ranžirnog kolodvora. To je Heinzelova ulica. Neprekidno bombardiranje toga ranžirnoga kolodvora bilo je uzrokom rušenja mnogih zgrada, jer nisu bombe pogađale samo svoje ciljeve. Pošla sam od tih strahova i mnogobrojnih koji su se naslagali iza rata, jer smo bili bačeni odlukom tadašnjih vlasti na razna mjesta od kojih su neka ostavila vrlo dramatičan dojam na moju dječju dušu, a to je bio Voćin i Batina Skela.

Pamtite i zapisujete. Progovorili ste prije godinu dana u knjizi Đakovačke tajne o svom djetinjstvu u Đakovu i Zagrebu. Sada nas u knjizi Kupite igračke vodite na putovanje kroz Slavoniju i Bosnu. Zapisali ste: ”Pisat ću o istinitom životu jer ništa tako silno veliko i maštovitije nije od života samog.” Zašto mora ostati važno pisanje istine života, važnost nezaborava i suočavanje sa strahom?

Mnoštvo djece, preko četiri stotine ubijeno je u Domovinskom ratu. O djeci kao brojevima ružno je govoriti i ja nigdje u knjizi to ne spominjem. Odlučila sam pisati o pojedinim istinitim likovima čiju sudbinu znam. Došla mi je na neki način na put, bilo obiteljski, bilo da sam doznala od čovjeka koji zna tu sudbinu. Tako je neobično bilo moje vezivanje za ovoga, u četvrtoj baladi spomenutog dječaka. Nazvala sam ga Ivan samo zato da ga izvučem iz anonimnosti i svih ovih pet sudbina o kojima pišem: moja, Jozina, dva brata iz Vukovara i još ovaj dječak Ivan, a moglo bi ih biti i više jer trebalo bi o tome pisati više, tako da i mnoge druge sudbine dođu do izražaja.

Možda smo o njima najmanje pisali. Ima knjiga u kojima se tretiraju stradavanja skupine djece, ima dokumentarne građe koja je istražena manje ili više, ima poneki loše napravljeni film u kojem se uopće ne vide što se tiče Domovinskog rata, a isto tako i onoga Drugog svjetskog rata. Ne mogu pohvaliti da imamo mnogo filmova koji tretiraju uopće sudbinu nekog djeteta, a kamoli ovakvu koja mi je stigla od kolege Arapovića iz Švedske koji me je molio ili možda indirektno zatražio neka pišem opširnije o tome slučaju.

Tragika njegova je tako velika da se ne može uopće usporediti s nekom drugom. Kako se dječak, kojeg sam ja nazvala Ivan, našao u situaciji da bez ikoga svoga umre od gladi u gradu Vitezu i da mu nitko ne zna ime, ni kako je došao u Vitez.

To je takva drama sa osamom, jer ne samo strah, nego i osamljenost koja u strahu povećava strah, dimenzionira ga još na strašno visoke potencije. Kad si ti sam u mraku i nemaš nikog svoga, onda je taj strah puno veći nego ako te majka drži za ruku. Tako da se na to pitanje zašto baš tako i na taj način teško je i odgovoriti. Ja sam se odlučila književnički, na jedan beletristički lijep način, pristupiti toj temi. I to sam stavila u četiri balade. Pišući to, strašno mi je bilo stalo do stila i jezika. Na to sam jako pazila u knjizi, odnosno, nekako sam izlila iz sebe neke nataložene misli o čovjeku kad je dijete, kad je malen i nemoćan.

Sav taj materijal uspjela sam staviti u jednu relativno malo knjižicu koja ima svega 120 stranica i u 4 epizode. Ovo je naklada Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Njima je bilo stalo, posebno kolegi Anti Belji da tu knjigu tiskaju jer se radi o žrtvama, tim više što te žrtve nisu izmišljene. Ali čak i da su književno izmišljene, one bi mogle i trebale biti spoznate kao takve.

Krajem devedesetih krenuli ste put Bosne i ispripovijedali nam najtužniju priču po kojoj knjiga i nosi naslov Kupite igračke. Nakon čitanja ta priča ostavlja tako dubok dojam i vjerujem da će postati antologijska. To je priča o ranjenoj Bosni i dječaku koji je umro sam samcat u gradu Vitezu. Puno je simbolike u toj priči o dječaku Ivanu? Možemo li doznati, otkud je došlo to nesretno dijete?

Kad sam se našla 1998. na tome, za mene nevjerojatnom putovanju, prvom velikom i ozbiljnom putovanju jer smo zastajali kod svakog samostana i nastojali sve moguće povijesne i druge okolnosti spoznati, tada smo zastali u Podmilačju. Međutim, u Podmilačju tada nije bilo crkve Ivana Krstitelja, jer su je Srbi srušili u ratu. Oni su ušli u crkvu s kamionom punim eksploziva tako da se crkva raspukla i odletjela kilometrima. Komadi crkve pronađeni su po šumama i okolini, odlomci veličine šake. Jedino što je ostalo spašeno bila su dva kipa. Ništa im nije bilo u toj prestrašnoj eksploziji. Dva kipa, kip Isusa i kip Ivana Krstitelja od bijeloga kamena veličine 70 cm, dakle, ne baš sasvim mali, ostali su potpuno netaknuti. Nije li to fantastično? I dan danas stoje u obnovljenom  Podmilačju. Došli smo. Bila je već jesen i mogao se još uvijek te 1998. naslutiti sav užas rata. Zatekli smo tamo fra Marka i ona mi je pričao o koloni izbjeglica koja iz Jajca krenula, dakle Hrvati i muslimani bježeći pred Srbima, pa preko Podmilačja dalje, kako je tko znao i umio. Jedan dio je otišao prema Vitezu. Fra Marko mi je prvi potvrdio da bi taj dječak možda mogao biti u toj koloni koja će djelomično završiti i u gradu Vitezu. Tada sam zapisala neke podatke o čitavom tom putovanju, a poslije sam dopunjavala te podatke raznim drugima koji koji su proizašli iz novih putovanja.

Tako sam naišla na temu koja me je tako potresla da vam to ne mogu kazati. Sve što sam dosada rekla potvrđuje da u toj osami u kojoj se taj dječak našao, a koja se jako dobro spoznala poslije njegove smrti, nalazi jedna drama koja je toliko velika i za koju bi trebao jedan, ne ovaj mali, jadni bijedni glas nekakve Nevenke Nekić, nego glas jednoga Dostojevskog da opiše taj jad, taj čemer, tu suzu strašnu o kojoj je Dostojevski pisao. O dječjoj suzi je pisao da ništa na svijetu nije vrijedno jedne dječje suze.  Ja sam tada nekako sebi zadala da ću nešto napisati, pogotovo nakon javljanja kolege Arapovića, kao da je to bila neka zadaća. Ja uvijek tvrdim:

Tema traži pisca. Ja ne biram teme, meni je i Stepinac bio tema koja me je našla jer ja se nisam smatrala sposobnom, niti jakom, niti obaviještenom, prije nego  sam započela tu temu. To je velika tema.

Sve te teme nadrastaju me svojom snagom drame.  To su svemirske drame. Drama ovoga dječaka je svemirska drama. Drama osame i straha, dvije možda najsnažnije ljudske drame koje čovjeka mogu snaći, da si potpuno sam i da te strah, a da pomoći nema.

Emisiju u kojoj je gostovala književnica Nevenka Nekić možete poslušati ovdje: