Njihovi putevi su jedno vrijeme bili spojeni, svaki dan, zahvaljujući faksu i predavanjima, a nakon toga, svaka je od njih krenula svojim putem redovničke formacije. Pročitajte svjedočanstvo četiriju mladih redovnica koje su se odvažile – odvezale su svoj brod, zaplovile i putuju s Kristom.

Svjedočanstvo je objavljeno na Facebook stranici Sestre dominikanke Kongregacija svetih Anđela Čuvara – RH i prenosimo ga u cijelosti.

Bijaše to 2012. godina. Završetak srednjoškolskog obrazovanja i odlazak u veliki grad, metropolu Zagreb. Slijedi školovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu s različitim novim ljudima! Četiri različite djevojke, 1993. godišta, uputile su se u novu etapu života. Svaka od njih imala je neke svoje planove, ideje, ideale, zamisao studiranja.

Upoznaše se i njih četiri. Svaki dan zajedno slušahu predavanja, neke su zajedno i provodile sate nad knjigom, odlazile u menzu, na svete mise u Svetu Mati Slobode i na Knežiju. Ok, prebacujem u prvo lice jednine!

Zajedno smo učile, išle na faks…

Kad sam prvi put upoznala Anamariju, stajali smo u redu ispred referade. Tad je imala hlače i bijelu majicu. Idući put kad sam je vidjela bila je u crnoj suknji. “Ti si kandidatica??” Daaa. Svima na godini je to bilo predobro i preslatko! Naime, Anamarija Vuković je upisala faks kao kandidatica Družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje (bl. Marija Propetog Petković)

Kristinu Injić znala sam više iz susreta. Ona se više družila s Anamarijom, dok sam se ja više družila s Andrejom Žiher. Andreja je živjela u domu na Savi, a ja na Jarunu, u domu sestara Kćeri Marije Pomoćnice (salezijanke). Andreja i ja smo se stoga više viđale a i družile. Zajedno smo učile, išle na faks, ponekad zajedno i na misu (Knežija, Jarun).

Bog svaku pozvao da bude u potpunosti Njegova!

No ono što nam je svakoj bilo zajedničko, a da smo to postepeno otkrivale, jest da nas je Bog svaku pozvao da bude u potpunosti Njegova kao redovnica.

Tako je s vremenom Kristina postala kandidatica sestara Družbe Kćeri Milosrđa. Andreja je postala kandidatica sestara Kćeri Marije Pomoćnice (salezijanke) Ja, Romana Puškarić, postala sam kandidatica sestara dominikanki. Anamarija je, kako već napisah, bila već kandidatica sestara Kćeri Milosrđa.

Naši putevi su jedno vrijeme bilo spojeni, svaki dan, zahvaljujući faksu i predavanjima. Nakon toga, svaka je od nas krenula svojim putem redovničke formacije (novicijat, polaganje prvih zavjeta…). Ali…postadosmo s. Marija Anamarija Vuković, s. Marija Kristina Injić, s. Andreja Žiher, s. Manes Puškarić. Sive, bijele, crne, ali sve – ispunjene, radosne!

Ako riskiraš za Boga, Bog daje milost na milost!

I to je ono što najviše veseli. Sve ove godine, ovih osam godina, mi smo u svakom našem susretu radosne. Lijepo je vidjeti one osobe koje je Bog jednom stavio na isti put, istog godišta, da gledaju jedna drugu kako rastu u Njegovom posebnom pozivu za služenje Crkvi.

Djevojke. Ukoliko u srcu osjećate da imate poziv, nemojte se bojati odgovoriti na njega. Bog traži odlučnost! Ako riskiraš za Boga, Bog daje milost na milost! Ako nam daje i bez naših rizika, koliko tek daje s rizicima.

Ove četiri djevojke su se odvažile. Odvezale su svoj brod i zaplovile. I još putuju. I raduju se. Jer Bog je ljubav i radost, a biti Njegova, gledati ljude s kojima si počeo studirati kako rastu i raduju se u svome pozivu redovnice je uistinu predivno!